Točno na rođendan pisca Gabriela Garcíe Márqueza, 6. ožujka, istodobno je u oko trideset zemalja svijeta objavljena njegova najnovija knjiga "Vidimo se u kolovozu", koju je kod nas u prijevodu Gordane Tintor objavio V.B.Z. Ušao bi tog dana čuveni kolumbijski pisac i nobelovac u svoju 98. godinu – da nije umro u travnju 2014. A odluka njegovih sinova da njegovo posljednje, neizbrušeno djelo, za koje sam Márquez nikada nije htio da ugleda svjetlo dana objave desetljeće posmrtno, izazvala je oduševljenje čitatelja, ali naišla i na žestoke kritike.
"Gubitak pamćenja koji je doživio naš otac svojih posljednjih godina, kao što je lako i zamisliti, svima nam je teško pao. A osobito mu je način na koji je taj gubitak smanjio njegove mogućnosti da nastavi pisati svojom uobičajenom oštrinom bio izvor gorčine i frustracije. (...) 'Vidimo se u kolovozu' bio je plod njegova posljednjeg napora da nastavi stvarati unatoč svim zaprekama. Taj proces bio je utrka između perfekcionizma umjetnika i smanjivanja njegovih mentalnih sposobnosti", napisali su Marquezovi sinovi Rodrigo i Gonzalo García Barcha u predgovoru knjizi.
Njegova je posljednja rečenica, kazali su, glasila: "Ova knjiga ne funkcionira. Treba je uništiti."
Međutim, Rodrigo i Gonzalo nisu poslušali svog oca. Ostavili su je po strani, s nadom da će vrijeme odlučiti što da s njom učine. "Procijenivši da je ova knjiga mnogo bolja nego što smo je se sjećali, pala nam je na pamet druga mogućnost: da je nedostatak sposobnosti koji Gabi nije dopustio da završi knjigu također onemogućio da shvati koliko je ona dobra, unatoč njenim nesavršenostima", zaključili su.
"Vidimo se u kolovozu" pripovijeda nam tako o Ani Magdaleni, ženi na pragu pedesetih, koja svakog 16. kolovoza dolazi na jedan karipski otok kako bi položila gladiole na grob svoje majke. Uvijek odsjeda u istom hotelu, cvijeće kupuje u istoj cvjećarni, a iako je udana i na kopnu je čekaju suprug i obitelj, svake godine svoj posjet otoku iskoristi i kako bi, uvijek s nekim drugim, nepoznatim muškarcem, provela jednu strastvenu noć. Tu je priču Márquez započeo pisati krajem devedesetih godina, kada je objavio kako će "Vidimo se u kolovozu" biti jedna od pet pripovijetki sa zajedničkom glavnom junakinjom. No slavnom piscu nedugo je potom dijagnosticirana Alzheimerova bolest i sve su zamišljene pripovijetke ostale nedovršene. Iza njega ostalo je nekoliko verzija priče "Vidimo se u kolovozu", koje su njegovi sinovi povjerili uredniku Crístobalu Peri, dugogodišnjem Márquezovu suradniku.
"Moj posao na ovome izdanju je poput posla restauratora pred platnom velikog majstora. Polazeći od digitalnog dokumenta koji je čuvala Mónica Alonso (op.a. asistentica Gabriela Garcíe Márqueza) i uspoređujući ga s petom verzijom koju je smatrao završnom, pregledao sam svaku njegovu rukom napisanu opasku ili onu koju je diktirao Mónici Alonso, svaku riječ ili rečenicu koju je promijenio ili izbrisao, svaku opciju na margini, kako bih odlučio hoću li ih uključiti u ovu završnu verziju", naveo je u bilješci urednika Pera.
Koliko su čitatelji žudjeli da pročitaju još jednu, makar neuglačanu i nesavršenu priču iz pera velikog Marqueza, svjedoči i činjenica da su nakladnici u Južnoj Americi primili više od 250 tisuća prednarudžbi njegova posmrtnog djela. No kako su istaknuli brojni književni kritičari, iako priča ima mnoge kvalitete i prepoznatljiv Marquezov autorski pečat, vrvi nedosljednostima koje perfekcionist Marquez ne bi trpio i ne može se uspoređivati s njegovim boljim djelima, a neki su se zapitali čak i bi li bilo bolje da su se autorove želje poštovale te da knjiga nikad nije objavljena.
Međutim, nije ovo nipošto prvi put u književnoj povijesti da je neko djelo objavljeno bez autorova blagoslova i nakon njegove smrti, a katkad su upravo takva djela postigla kultni status. Vjerojatno je, primjerice, da također nikada ne bismo čuli za jednog češkog činovnika židovskog podrijetla koji je za svog kratkog života objavio tek nekoliko kratkih priča na njemačkom jeziku – Franza Kafku. On je, naime, duboko nesiguran u svoja djela, pred smrt od prijatelja Maxa Broda tražio da sve njegove rukopise spali nepročitane. Na svu sreću, Brod je njegovu posljednju želju odlučio zanemariti i svijetu podario "Proces", "Dvorac" i "Ameriku". Od svoje je obitelji da se njegova posljednja knjiga, "Laurin izvornik", nikada ne objavi tražio i pisac Vladimir Nabokov, ali sin Dmitri prekršio je riječ danu ocu i dao je objaviti trideset godina nakon njegove smrti.
A tko zna kako bi književnost danas izgledala da se slušalo Vergilija, jer prema legendi veliki je pjesnik na svojoj samrtnoj postelji također poželio da se rukopis njegove "Eneide" uništi. S druge strane, prijatelji Terryja Pratchetta napravili su ono što je pokojni fantasy pisac htio i uništili njegov hard disk s nedovršenim pričama – pregazivši ga parnim valjkom. Je li stoga ovo što su napravili Rodrigo i Gonzalo García Barcha usluga čovječanstvu ili čin izdaje?
– Razmišljali smo o tome otprilike tri sekunde. Je li ovo izdaja naših roditelja, želja našeg oca? I zaključili smo, da, ovo je izdaja. Ali tome djeca služe – kazali su Rodrigo i Gonzalo.
