Jedna od najgorih avionskih nesreća u povijesti, kada se urugvajski let broj 571 srušio na putu od Montevidea do Santiaga u Čileu, zbila se 13. listopada 1972. godine. Do katastrofe je došlo zbog pogreške neiskusnog kopilota Dantea Hectora Lagurare koji je, krivo procijenivši lokaciju aviona, te zbog oblaka koji su ih okruživali, prerano započeo spuštanje. Njegovu pogrešku nije primijetio čak niti pilot Julio César Ferradas, a kada su pokušali ispraviti avion, već je bilo kasno. Letjelica je udarila u planinski vrh, pretrpjela znatna oštećenja i na koncu se strmoglavila, a oba pilota su poginula. U avionu nalazilo se 45 putnika i članova posade, među kojima i 19 igrača ragbi momčadi Old Christians Club, s kojom su putovali i njihovi prijatelji i obitelj. U padu na mjestu je poginulo dvanaest ljudi, a samu je nesreću čudom uspjelo preživjeti njih čak 33. Mnogo ih je bilo teško ozlijeđeno pa je idućih dana ozljedama i teškim vremenskim uvjetima podleglo još desetak ljudi, a poslije je dio njih ubila i lavina.
Velik dio zasluga za to što je na koncu itko uspio preživjeti, pripada studentima medicine Robertu Canessi i Gustavu Zerbinu koji su se odmah krenuli pomagati unesrećenima. A iako su službe spašavanja više puta nadlijetale mjesto nesreće, zbog slabe vidljivosti i snijega koji je napadao, nisu ih primijetili te su nakon nešto više od tjedan dana potrage, izgubivši nadu, obustavili potragu. Dovelo je to do situacije u kojoj je šesnaest ljudi uspjelo, u negostoljubivoj i ledenoj planini, preživjeti čak 72 dana. Bio je to zaista nevjerojatan pothvat, tijekom kojeg su preživjeli od olupine aviona načinili sklonište te čak i izradili improvizirani radioprijemnik. Međutim, najveći problem predstavljala im je hrana. Prikupili su šačicu čokoladica i slatkiša, nekoliko konzervi i boca vina, ali unatoč svim njihovim naporima, zalihe su potrajale tek nekoliko dana, a na snijegom pokrivenoj planini nisu pronašli ništa pogodno za jelo. Stoga su donijeli potrebnu, ali vrlo tešku odluku – nije im preostalo ništa drugo no okrenuti se kanibalizmu. Canessa je poslije o tome rekao: "Tijela naših prijatelja i suigrača bila su očuvana u snijegu, a sadržavala su ključne, za život nam potrebne proteine. No, dugo vremena mučili smo se s tom odlukom. Otišao sam van, u snijeg, i molio se Bogu za pomoć. Bez njegova pristanka, osjećao bih se kao da sam oskvrnuo sjećanje na svoje prijatelje, kao da im kradem duše. Razmišljali smo i o tome jesmo li sasvim poludjeli uopće razmatrajući takvo nešto. Jesmo li se pretvorili u okrutne divljake? Ili je to bio jedini način da preživimo?"
Pokazavši nevjerojatnu hrabrost, nakon dva mjeseca na planini, Canessa i njegov kolega Nando Parrado, odlučili su pokušati otići po pomoć. U deset dana su, bez ikakve opreme, prešli 61 kilometar, dok nisu nabasali na prva živa bića – trojicu čileanskih arrierosa koji su kontaktirali nadležne vlasti. Priča o strašnoj nesreći, zapanjujućim događajima koji u uslijedili te posebice kanibalizmu koji su sudionici nesreće morali prakticirati kako bi preživjeli, obišla je svijet. A napeti igrani film koji se našao u užem izboru za Oscar za najbolji strani film i koji ćemo uskoro gledati na Netflixu, snimljen je pak prema knjizi Pabla Viercija, u kojoj je prikupio svjedočanstva svih šesnaest preživjelih.
