Zemlja smo s iznimnim brojem sjajnih fotografa, ali nismo sve učinili da se to zna i vidi. Izložba hrvatske fotografije, koja se u listopadu sprema u Parizu, možda promijeni taj nerazmjer. Prije toga u fokusu nam je upravo objavljena monografija Stanka Abadžića “Pariz – skica za portret” s esejističkim uvodom Zdravka Zime koji Abadžića portretira kao sanjara koji zna što radi, koji stoji na rubu, ali pogađa u centar! I Zima pogađa u centar kad raščlanjuje Abadžićev rad objavljen u nakladi Disput, koja nije štedjela pa imamo monografiju kapitalnu ne samo za fotografa. A taj pak, kaže Zima, snima “Pariz koji pripada svima, ali koji je podjednako tako snimateljeva autorska legitimacija”.
Trenutak ili režija trenutka?
– Fotografirati Pariz, koji su fotografirali svi slavni majstori fotografije, velik je izazov jer postoje već milijuni snimljenih fotografija ove metropole. Prije puta u Pariz bio sam svjestan da svi mi nosimo klišeizirane slike Pariza (grad svjetlosti, grad zaljubljenih...) koje su nam nametnuli mediji. Toga sam se želio osloboditi izbjegavajući nametnute vizualne simbole Pariza, a kada bih ih ipak koristio, oni bi bili u drugom planu... Nisam želio Pariz po već uhodanim turističkim rutama, nego svoj grad koji imam otkriti po svom senzibilitetu – govori Abadžić, kojem naravno nije bilo dovoljno sto filmova koliko ih je ponio jer Pariz je fascinacija po sebi i motivi se nude sami, ne mora ih se tražiti, i zato se filmovi brzo troše.
Zima svrstava Abadžića među one koji ne jure za atrakcijom pod svaku cijenu, već rade fotografiju u kojoj prepoznajemo “magiju fiksiranog trenutka” postignutu strpljivim traganjem i prepoznavanjem “građe” koja je donosi. Intrigu u svijetu fotografije upravo i predstavlja pitanje kako su nastale najbolje fotografije, jesu li pitanje sretnog trenutka ili su režirane. Abadžić se prisjeća važnog primjera: – Skoro svi slavni fotografi intervenirali su pri snimanju, neki manje neki više. Willy Ronis, kojemu je prije nekoliko godina priređena velika retrospektiva u Francuskoj, priznao je u svom posljednjem razgovoru za TV, pred smrt, da je dječaku koji nosi baget i trči niz ulicu davao par franaka za snimanje i da je tako perfektna fotografija snimljena iz tri četiri pokušaja. A sve do tada slovila je kao vrhunski snimljena fotografija trenutka. Osobno dopuštam male intervencije koje će poboljšati kompoziciju, ali želim da režirana fotografija bude što bliža mogućem prizoru iz realnog života. I izrez na fotografiji može uvelike pojačati ekspresivnost fotografije pa i njega smatram kreativnim činom – otkriva naš sugovornik.
Pravo je čudo da danas imamo odličnih fotografa više nego odličnih prozaika. No dok nas u svijetu na primjer znaju kao izvrsne pjesnike, Stanko Abadžić kaže da nas nigdje ne prepoznaju kao zemlju s vrsnim fotografima. Jer smo vrlo malo učinili na popularizaciji naše fotografije vani. Nema reprezentativnih putujućih izložbi vrsnih fotografa niti sustavne gradnje imidža kao što to čine Češka ili Finska, po veličini vrlo nam slične zemlje.
Zapostavljena umjetnost
– Mi i dalje radije uvozimo izložbe umjesto da naše autore promoviramo vani. U nas fotografija nije priznata kao umjetnost jer nedostaje nekoliko karika u toj kulturnoj infrastrukturi: od srednjih škola i katedre za fotografiju, pa specijaliziranih galerija koje će raditi kvalitetne izložbe, kvalitetnih fotočasopisa u kojima će se promovirati fotografija, kvalificiranih novinara u redakcijama koji će o tome pisati, izdavačkih kuća koje će izdavati monografije. Nemamo mi ni aukcija fotografija, kakve postoje u mnogim europskim zemljama, gdje bi se nudile i prodavale fotografije. Osim Laube i kolekcionara Petra Smiljanića, gotovo da i ne postoje drugi kolekcionari koji bi sustavno otkupljivali fotografske radove. Zagrebu nedostaje i muzej fotografije! – jasan je Abadžić!
