Nitko nije upamtio kada se prvi put pojavio pred „Valentinom“ ni da li se priča o Dylanovim pločama već tada vukla za njim kao konzerva na repu mačke, no jednog je dana morao doputovati iz Belog Manastira vlakom koji u šest popodne dolazi na željeznički kolodvor – možda već onako blijed, visok i kovrčav, s walkmanom i slušalicama? – i krenuo prema kafiću „Valentino“, ispred kojeg će uvijek stajati do ponoći kad je s obližnje stanice kretao zadnji autobus za Beli Manastir. Nitko ga nikada nije zvao njegovim pravim imenom – a zvao se zaista Romeo – jer je ispred „Valentina“ odmah dobio nadimak Dilan. Spašavalo ga je što je pomalo ličio na Dylana Doga i što je u sebi imao neko tajnovito svjetlašce kojem smo tako rado ispovijedali sve svoje priče i tajne.
Njezino ime nije uopće bilo Julija, već Tina, valjda kao Tina iz „Pozorišta u kući“, dječaci su se u to prozračno plavkasto stvorenje širokog ovalnog lica i velikih crvenih usana zaljubljivali čak i ako to nisu željeli. Koliko se znalo, nije imala momka i, što je bilo još bolje, voljela je umjetnost. O umjetnosti se jedino moglo s njom razgovarati za dugih šetnji promenadom koje nikako ne bi završavale poljupcima i pipkanjem, nego, eventualno, čvrstim stiskom ruke. To smo joj opraštali jer smo znali da je odrasla u patrijarhalnoj obitelji. I to što joj je otac bio vojno lice i to joj se opraštalo, kao što se, valjda, oprašta alkohol u varavoj džus votki.
Tina je voljela slušati, Dilan nije volio govoriti: pomislili smo da naši Romeo i Julija stvarno nisu jedno za drugo.
Kao i svi drugi, i ona se pitala ima li on sve te Dylanove ploče. To ju je mučilo sve dok jednog pospanog popodneva pred Valentinom nije, više za sebe, promrmljala kako bi se to već jednom moralo provjeriti na licu mjesta. U tren oka oformili smo stručnu delegaciju u koju smo uključili Tinu i otputovali za Beli Manastir da jednom za svagda istražimo slučaj i donesemo svoj sud.
Dilan nas je dočekao na ulaznim vratima. Nasmiješio se tek kad ju je vidio kako izviruje iza naših leđa. Popeli smo se na drugi kat. On je otvorio ormar – bio je to najobičniji ormar – i rekao:
– Evo, dečki, pa istražujte.
Na prvoj polici su se nalazili poznati albumi, kompilacije i albumi uživo, svi na broju, uključujući i onaj posljednji koji nije ništa valjao. Na drugoj smo po prvi puta vidjeli brojna ilegalna izdanja, ploče snimljene i odštampane u tajnosti, zatim neka rijetka izdanja, američka, japanska ili nizozemska, koja su se razlikovala po rasporedu pjesama ili omotu. Na trećoj i najvišoj polici tiskali su se singlovi.
– A ovo?
– To su svi singlovi koje je Dylan ikada snimio.
Osjećali smo se pomalo posramljeno i smoždeno, jedino je Tina veselo preturala po njegovim knjigama i fotografijama kao da se ništa nije dogodilo.
– Pa otkud sve ovo? – napokon je jedan od nas smogao dovoljno snage da išta kaže.
– Smijat ćete se kad vam priznam – opet je bio razvukao onaj svoj popovski smiješak – zaradio ih je na pokeru moj stric Bero Vićan koji živi u Americi. Nije imao pojma što bi s njima, ali nije želio ni prodati, pa ih je darovao meni da ga nikada ne zaboravim. I, evo, pomislim na njega baš svaki dan.
– Gdje ti je gramofon?
– Na popravku.
– Imaš još koju ploču osim ovih Dylanovih?
– Pa to ne bi imalo smisla, zar ne. Imam zato walkman.
I tako se završio naš izlet, ni bezbrižan ni zabava kako smo planirali.
A nešto se već ljuljalo u tim danima koji nisu više bili tihi i sjetni kao nekad… negdje u bijelom svijetu već su padali berlinski zidovi i bjesovi. Naš kafić Valentino, vjerojatno najmanji na svijetu, pretvorio se u centar razularene lokalne zabave. Odjednom su se tu stvorile seksi djevojčice, za njima su došli lovatori, političari, pa čak profesori da bi stručno procijenili što se to ovdje točno zbiva.
Jedva da smo primijetili da su Dilan i Tina sve češće zajedno, da on odjednom mnogo priča, najčešće o filmu i umjetnosti, a da i ona sad govori, najčešće o tome kako stvarno, ali stvarno želi upisati arhitekturu u Beogradu i da će, ako se to dogodi, ako se to stvarno stvarno dogodi, ona biti najsretnija na svijetu. Naposljetku je njoj i samo njoj Dilan odao svoju najveću i najtajniju želju, da sanja o filmskoj režiji.
– U Beogradu ili Zagrebu?
– U LA-ju.
– U LA-ju?
– Ma da, imam nekog bogatog strica, to je onaj isti koji mi je donio Dylanove ploče. Ako upišem akademiju, on plaća sve troškove.
Ljeto uoči rata nju su primili u Beograd, on je putovao u LA, no Romeo i Julija više nisu znali da li da zbog toga budu sretni ili nesretni. Jer, više se nisu razdvajali, kao da će im romantična gradska mjesta, poput Židovskog groblja, na kompi pomoći da ostanu zajedno.
Ali, novo vrijeme je galopiralo prema našem gradu. Jesmo li zaista bili iznenađeni kad su granate počele padati po našim ulicama? Ili kad je Baranja pala u ruke novog neprijatelja? Prije nego što je otputovao u LA da se više nikada ne vrati, Dilan je još jednom, preko Mađarske, otputovao za Beli Manastir sa samo jednom nakanom, da Dylanovu kolekciju još iste večeri sakrije u dvorišni trap. Tako je nastala jedna od najslavnijih ratnih anegdota koja je toliko puta prepričana da je na kraju doplovila i do Belog Manastira i ušiju koje to možda i nisu trebale. Netko nam je kasnije ispričao da se Dylanova kolekcija rasprodaje budzašto na nekom vašaru u Vojvodini.
Pitali smo se što se dogodilo s Romeom, Julijom i Dylanovim pločama. Ni njega ni nju nikada više nismo vidjeli u našem gradu iako su mnogi tvrdili da ih ponekad susretnu na promenadi, u Parku kulture i drugim romantičnim lokacijama.
Raspitivali smo se kod znanaca, rođaka i prijatelja, ali saznali nismo ništa. Ponadali smo se kad je njegov prvi film „Ditiramb“ došao i u naša kina, no on se nije događao u našem gradu, nije to bio ratni film, čak ni o Romeu i Juliji, već visokobudžetni noir s mnoštvom holivudskih zvijezda i zvjezdica. Film nam se zapravo svidio i naravno da smo primijetili da u nekoj sasvim sporednoj sceni glavna junakinja – glumi je nova velika glumačka zvijezda Latina Jensen – prijeti prekupcu koji prodaje ukradenu kolekciju Dylanovih ploča. Preprodavač, pritisnut dokazima, sve priznaje i nudi nagodbu.
– Prethodni vlasnik je ovu kolekciju ionako dobio na pokeru – veli Latina – pa mislim da je pošteno i da mi odigramo partiju pokera s istim ulogom. Dogovoreno?
– Dogovoreno.
Za ovu priču zaista više nije bitno je li Dylanova kolekcija spašena, i u stvarnosti ili na filmu. To više nisu naša posla. Pa ipak, ponekad u dugim i pospanim popodnevima još uvijek okrenemo rundu pokera uime Julije, Romea i hiljadu Dylanovih ploča.
