“Kad je Harry sreo Sally”, “Imaš poštu”, “Ovisna o ljubavi”, “Romansa u Seattleu” i “Grad anđela” neki su od najpopularnijih romantičnih i komičnih filmova koji su obilježili Hollywood devedesetih. Zajedničko im je to što je u svima glumila Meg Ryan, ikona američke romantične komedije, glumica i odnedavno redateljica. Devedesetih je bila jedna od najbolje plaćenih glumica na svijetu, dvijetisućitih se uspješno okrenula nezavisnom filmu, a priliku da ju upoznamo dobili smo na 30. Sarajevo film festivalu.
Razigrano simpatična i neposredna baš poput likova iz svojih najpoznatijih filmova, u razgovoru s Danisom Tanovićem održala je majstorsko predavanje o glumi, režiji, ali i uređenju interijera, koje je jedna od njenih velikih strasti. Meg Ryan upoznala je Tanovića 2003. godine, kada su zajedno bili u žiriju festivala u Cannesu. Uslijedilo je dvadeset godina dopisivanja i poziva, nakon kojih je napokon uspjela doći u Sarajevo.
– Sjećam se tog žirija kao jednog od svojih formativnih iskustava. Gledali smo filmove u društvu Stevena Soderbergha, Patricea Chéreaua, Jeana Rocheforta... Pred njima nisam mogla reći samo: “Oh, dobar je film.” Njihova prisutnost natjerala me da bolje argumentiram i borim se za svoj stav. Voljela bih da sam imala više takvih prilika – rekla nam je iskreno Meg Ryan, koja je glumila u više od pedeset filmova i TV serija.
Njen redateljski debi “Ithaca” 2015. godine okupio je zvijezde poput Sama Sheparda i Toma Hanksa, a u novom filmu “What Happens Later” glumački joj je partner David Duchovny. Radnja filma smještena je na aerodromu, na kojem se nakon dvadeset godina susreće dvoje starih ljubavnika, koji čekajući avion upadaju u stare zamke svađe, ali i oprosta.
– Radi se o dijaloškom filmu, koji smo radili u gotovo nemogućim uvjetima. Snimanje je trajalo 21 noć, od kojih smo neke proveli u jednom muzeju u Arkansasu, a dio na stvarnom aerodromskom terminalu koji je tijekom snimanja bio u punom pogonu, sa svom vrevom koju to podrazumijeva. U filmovima se inače prođu dvije, možda tri stranice po danu snimanja, a mi smo ih prolazili dvadesetak. Budžet nam je bio malen i daleko od bilo kakvoga glamura. Umjesto apartmana za glumca, Davidu su na aerodromu dali sobičak za molitvu na čijem je podu spavao između scena. Nismo imali ni playback, pa sam sve snimljene materijale vidjela tek u montaži. I, što je najsmješnije, nismo imali nikakvu kontrolu nad statistima jer su to bili stvarni posjetitelji muzeja i putnici s aerodroma, koji su se nerijetko zaustavljali i zurili u nas, da vide što radimo – priča nam glumica.
Da bi se mogla posvetiti režiji tog filma, u kojem ima i glavnu žensku ulogu, sve svoje replike uvježbala je dva mjeseca prije snimanja, u čemu joj je partnerica bila njena posvojena kći Daisy True.
– Velika sam perfekcionistica, ali shvatila sam da mi je važnije da set bude zabavan. Nisam htjela da David osjeti da ga režiram. On je odličan pisac, piše romane koje pretvori u scenarije, pa ih režira i u njima glumi. Vrlo je verbalan, prilagođava se živom dijalogu, što je kod glumaca rijetko, zbog čega smo na kraju i mnogo improvizirali. Satima smo iskreno razgovarali o svemu. Potpuno drukčije bilo je raditi sa Samom Sheppardom koji je vrlo zatvoren, čak me nije htio gledati u oči kada smo govorili o osjećajima, preferirao je da stojim uz njega – otkrila nam je Ryan.
Govoreći o redateljima s kojima je najviše voljela raditi, a bilo je tu zaista mnogo velikih imena, s lakoćom izdvaja njih četvero.
– Prvi je bio Tony Scott, čiji je “Top Gun” bio moj dugometražni debi. U njemu sam imala dvije scene, a Tony mi je rekao: “Meg, u ovoj prvoj si sretna. U ovoj drugoj si tužna.” Kako sam oduvijek bila sklona pretjeranom razmišljanju, njegove banalne upute pomogle su mi da ne kompliciram. Tu je i John Patrick Shanley, slavni scenarist koji je u životu režirao samo tri filma, među kojima je prvi bio “Joe protiv vulkana”. U tom filmu igrala sam tri potpuno različita lika. Osjećala sam pritisak i strah da ih neću odglumiti kako treba, a on mi je pomogao da shvatim kako ne postoji pravi način da se nešto odglumi. Setovi su često neugodna mjesta, a glumci su, kako je Hugh Grant jednom rekao, kao baloni u svijetu punom igala. Da stvari mogu biti bolje, pokazala mi je Nora Ephron, s kojom sam snimila svoje najpoznatije filmove. Ona je stalno organizirala večere i tulume za sve na setu, tvoreći atmosferu iz koje nitko ne želi otići. Na kraju, tu je bila Jane Campion kao totalna pobunjenica, koja radi filmove kao da ih snima samo za sebe, što me jako inspiriralo – rekla nam je glumica.
Danas 62-godišnjakinja, Meg Ryan se zadnjih godina često pojavljivala na naslovnicama tabloida i zbog svojega kirurški konzerviranog izgleda, pa se u razgovoru logično nametnulo i pitanje kako se nosi sa starenjem u okruženju koje preferira mladost.
– Ne znam, ne gledam često negativne aspekte života. Smatram se sretnicom, nemam osjećaj da mi je išta oduzeto, okružena sam predivnim ljudima i prilikom da radim stvari koje volim. Sigurno je da ima manje uloga za starije glumce, ali ta ograničenja ne postoje za redatelje i producente. Ja sam u dobi u kojoj želim izraziti što mislim, a to možda i ne moram kao glumica. Moj film s Davidom Duchovnyjem govori o pomirbi, to je tema kojom sam se htjela baviti na način da me ljudi vide i čuju i presretna sam što sam to uspjela u sat i pol vlastitog filma – kaže nam Meg Ryan.
Govoreći o budućim projektima, najavila nam je da se podjednako želi baviti glumačkim, redateljskim i producentskim radom, a okupljene je zanimalo i što je trenutno inspirira.
– Na prvom je mjestu “The Creative act”, nova knjiga slavnog američkog glazbenog producenta Ricka Rubina. U njoj sam pronašla fenomenalne opise kreativnog života. Koju god stranicu da okreneš, naći ćeš mudrost i inspiraciju. Od njega učim da naša svrha nije stvarati umjetnost, nego živjeti u svijetu u kojem je umjetnost neizbježna. Nedavno sam na Netflixu gledala i fantastičnu mini seriju “Ripley”, a na putu do Sarajeva s kćeri sam bila na koncertu Taylor Swift u Londonu. Bilo je divno vidjeti moju kćer kako pleše i zna tekstove baš svake pjesme. Fascinira me način na koji Taylor stvara krug energije u kojem su na koncertu svi jednako važni i u kojem se slavi sreća. Ako dođete u priliku, svakako si priuštite to iskustvo – preporučila nam je Meg Ryan za kraj.
ljepše zvuči šezdesete ali radi se o sedmoj deceniji