U petak 27. svibnja bio bi 86. rođendan Ive Brešana, a u travnju je prošla 51 godina od praizvedbe njegova najpoznatijeg djela "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja" u &TD-u. I baš u okrilju Teatra &TD Zagrebu predstavljena je knjiga Grozdane Cvitan "Trajni sukob s Nečastivim: Ivo Brešan", koja je plod pomnog istraživanja djelovanja ovog dramaturga i književnika, ali i njegove ostavštine. Stoga je ona idealna osoba za razgovor o velikom kreativcu čija je karijera tekla u sjeni politike.
Zašto je Ivo Brešan i danas izuzetno važan, ali i aktualan pisac?
Zato što se bavio stvarnošću, a ona se ne mijenja ni tako brzo ni pozitivno kako mi to kao čitatelji, gledatelji ili možda njegovi modeli očekujemo. Čini mi se da je Brešan potrošio pola života objašnjavajući da ga ne zanima politika nego čovjek, dobro i zlo u njemu. Ne znam treba li u to vjerovati do kraja. Od njegovih početaka – prva drama objavljena mu je u Vidiku 1970. – do danas prošlo je više od pola stoljeća, politika se promijenila, a što je s čovjekom? On je u svom djelu uglavnom propitivao kanonske teme, a njih nije moguće potrošiti kao majicu koja nakon prvog pranja izgubi oblik, a nakon drugog se baca.
Koji su bili vaši glavni motivi za pisanje knjige o njemu i to pod naslovom "Trajni sukob s Nečastivim"?
Za potrebe muzeja HNK u Šibeniku, nazvanog Brešanova soba, trebalo je napraviti odgovarajuće pisane tragove koji su, prema zamisli dizajnera Ante Filipovića Grčića, uključivali biografiju, bibliografiju, katalog, starinske knjižnične kartice... Ja sam se tog posla prihvatila s "nepodnošljivom lakoćom" da bih već na bibliografiji ostala ukopana u brojna pitanja. Uz literaturu o Brešanu koja je rasla oko mog radnog stola, pojavio se i niz pitanja na koja sam pokušala naći odgovore u njegovoj ostavštini: rukopisima, korespondenciji, različitim zapisima, koji su se s memorabilijama, nagradama i većim djelom njegove biblioteke nalazili u golemoj hrpi kutija za koju kazalište nije imalo adekvatan prostor. Prostor je riješen smještanjem rukopisne ostavštine u Državni arhiv u Šibeniku, a pokušaj traženja odgovora na neka pitanja bio je dvojak. Sve bi bilo dobro kad bi se pojavio samo jedan odgovor, ali kad bi se na jedno pitanje pojavilo nekoliko odgovora, onda je pošteno bilo barem ih registrirati. To se vidi i u knjizi: imam dojam da sam na neka pitanja odgovorila, a neka sam ostavila otvorena. Kako je taj materijal rastao, jedan dan samo sam rekla pokretaču cijele te priče, ravnatelju HNK Šibenik Jakovu Biliću: "Mislim da ću morati napisati knjigu kako bih neke stvari objasnila". Rekao je: "Pišite" i zadao rok do pete obljetnice smrti. I tako sam dobila šest mjeseci u kojima je knjiga trebala biti napisana, uređena i otisnuta. Naslov mi se nametnuo sam od sebe. Danas mi se čini da je na izravan ili neizravan način cijeli Brešanov opus upravo sukob s Nečastivim.
Tko je taj Nečastivi iz njegove i vaše priče?
Svatko od nas može biti pa i jest Nečastivi. Nositi se s dobrim i zlim u sebi. Brešana je, čini mi se, zanimala snaga i oblici zla, čovjekovo izravno i prikriveno, moguće i stvarno lice. Nije nužan Goetheov faustovski ugovor, svjesno ili nesvjesno, svaki dan u životu sukob je s Nečastivim.
Kada kazališne inačice njegovih djela "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja" uspoređujete s filmskom verzijom, što vam je draže, za koji prikaz mislite da najbolje otkriva duh tog djela?
Zasigurno onaj odigran u Teatru ITD. Kazališna i filmska Mrduša nisu isto djelo. Inzistiranjem na pojavi oca Joce Škokića u filmu pitanje mučitelja i žrtve se relativizira. Tu drugu dimenziju u filmskom obliku Mrduše osjetio je i sjajni Izet Hajdarhodžić, koji glumi čovjeka kojeg sumnja sumještana sabija u nestajanje. Brešanu je kasnije bilo žao što je pristao na tu izmjenu u priči, ali to je u ono vrijeme zasigurno bio uvjet da bi se dobili novci za film. U tome se izgubio izvornik. Kontekstualiziranje tih dviju inačica u vrijeme njihova nastajanja zaslužuje cijelu studiju.
Koliko je današnjoj publici blizak taj opori Brešanov humor, njegova satira koja zaista bode?
Onoliko koliko im je blizak život o kojem Brešan piše. Osim toga svaka sredina, a mogli bismo reći i vrijeme, ponešto mijenja odnos prema junacima djela, ali ne i smisao. Primjerice, Zapad je od samog početka kao glavnog junaka u Mrduši prepoznao učitelja Škuncu. To što Bukara radi drugim ljudima, učitelj radi Shakespeareovu Hamletu. Uostalom, od Bukare možeš očekivati samo da bude bukara, ali očekivanja od učitelja ipak su drukčija. Na tom tragu je i režija Ivana Lea Leme koja se još može vidjeti u HK u Mostaru. Koliko znam, i Poljaci se ponovno vraćaju Brešanu.
Jesu li neka njegova druga djela nepravedno ostala u sjeni "Mrduše"?
U "Arheološkim iskapanjima u selu Dilj" gradi se tvornica gume na izuzetnom arheološkom nalazištu, nije li tako i danas, samo se ne rade tvornice nego možda privatna plaža. Isto je i sa "Svečanom večerom u pogrebnom poduzeću", "Nečastivim na Filozofskom fakultetu", "Hidrocentralom u Suhom Dolu"… U "Juliju Cezaru" političko presvlačenje glavnog junaka uz žrtve drugih prati na kraju tek povlačenje većine, što mi gledamo svaki dan. Ne zaboravite, neke Brešanove drame još nisu ni odigrane kod nas. "Ledeno sjeme" Poljaci ne samo da su igrali nego su i snimili na filmu. Takve slučajeve Brešan je teško podnosio. Upravo o tome govorio je u razgovoru što ga je za vaš list vodila Marija Grgičević dan uoči premjere "Arheoloških iskapanja" u srpnju 1981., na Bribirskoj Glavici. Igor Mrduljaš napisao je tada da je uz Krležina "Areteja" u Parovoj režiji u Dubrovniku, ta izvedba Histriona bila najbolji primjer hrvatskog ambijentalnog kazališta.
Kakve su drame koje ste pronašli u ostavštini velikog književnika, o kojima javnost malo zna?
Prema Brešanovim esejima i razgovorima trebale bi se naći tri drame. Zasad smo našli dvije: "Čovječju ribicu" koja pripada početku njegova dramskog stvaranja i zadnju "Republiku Rosamaris" koja je zamišljena kao mjuzikl, a koju je Brešan opisao kao otočku farsu. Ona je aktualna u svom viđenju našeg stranačkog života i rasprodaje otoka. Pronađen je i roman "Venera i Proleter" kojim se trenutačno bavi zadarska sveučilišna profesorica Miranda Levanat-Peričić. Mislim da je taj roman veliki izazov i trebalo bi vidjeti zašto ga Brešan nije objavio.
Mislite li da je moguće da ćemo pronađene drame vidjeti na nekoj našoj kazališnoj sceni?
Što zbog pandemije, što zbog siromaštva, zadnjih godina navikli smo na scene kojima se kreće mali broj glumaca. Nadam se da to vrijeme prolazi i da nema razloga da se "Republika Rosamaris" uskoro ne pojavi na nekoj domaćoj kazališnoj sceni.
Tko je po vašemu mišljenju najbolji redatelj Brešana? Možda Brešan junior?
Ako govorimo o filmu, onda vjerujem da jest. Mislim da je on najtočnije shvaćao Brešanovu potrebu da smijehom, pa i kad je gorak (a to je uvijek), ublaži život s kojim se nosimo. U ovom trenutku on čeka da mu odobre sredstva jer namjerava svojim filmom provjeriti što nam danas govori "Predstava 'Hamleta' u Mrduši Donjoj". Hrabar i zanimljiv izazov. Čini se da se Vinku dogodilo isto što i Ivi Brešanu: na samom počeku Vinko je prešao veliku planinu, svojim filmom "Kako je počeo rat na mom otoku", a sad se vraća očevoj planini.
