U ponedjeljak se na scenu &TD-a vraća Vodoinstalater, komorni balet Gordana Tudora i koreografkinje Natalije Manojlović, nedavno nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta. Nakon prvog ciklusa izvedbi mnogo se govorilo o mladom splitskom skladatelju, autoru predloška za tu hvaljenu predstavu.
Iako kao glazbenik surađuje na dvije do tri predstave godišnje, Goran Tudor svoj autorski prvijenac i sam ističe kao najvažniji i najdraži angažman.
Sad pripremate novi komad s istom ekipom?
Da, radit ćemo svojevrsni nastavak "Vodoinstalatera". On se neće fabularno oslanjati na prvu predstavu, ali će zadržati istu estetiku. Nju ćemo provlačiti i kroz druge projekte, želimo je pretočiti u neku vrstu žanra.
Osim uz kazalište, vaš je rad jako vezan uz Split. Tu pripremate i novi predavački angažman?
Kad sam se vraćao u Hrvatsku nakon studija u Amsterdamu i usavršavanja Parizu, jako sam se dvoumio želim li živjeti u Zagrebu ili Splitu. Mogućnost da uz bivšeg profesora Dragana Sremca utemeljim klasu saksofona na splitskoj akademiji je prevagnula. Uskoro bismo trebali upisati prve studente. U međuvremenu predajem i u jednoj srednjoj glazbenoj školi. Mislim da je pedagogija područje u kojem se najbolje snalazim. U Splitu smo pokrenuli i glazbeni festival koji omogućava da se barem dvaput godišnje približimo zagrebačkoj kulturnoj ponudi.
Mislite da se Zagreb može mjeriti s europskim metropolama?
Sigurno može. Događanja je dovoljno. Nedostaje nam tek nekoliko nezavisnih klubova koji bi razigrali scenu. Samo jedno mi je malo žao – smatram da bi studentske produkcije trebale biti odvažnije. Zagrebački studenti kao da se boje eksperimentirati, a upravo sad je vrijeme za autorsku hrabrost. Jednom kad postaneš profesionalac, više nemaš prostora za pogreške.
Je li na hrvatskoj sceni hrabro biti ozbiljni glazbenik, a nastupati sa sastavima poput TBF-a i Jinxa?
Iznenadili biste se. Za mnoge, tu pogotovo mislim na klasičare, ozbiljna glazba i rock nespojivi su svjetovi. Zato kad govorim o svojim autorskim angažmanima izbjegavam govoriti o svojim gažama s TBF-om ili Edom Maajkom. To su moje dvije ličnosti, tu sam dr. Jekyll i mr. Hyde.
Kad govorimo o vašem autorskom izričaju, svojedobno ste rekli da pišete "suvremenu neozbiljnu glazbu"...
I dalje se toga držim. U ovom trenutku ljudima treba više optimizma. Pri tome ne mislim da moram biti Groucho Marx, ali draže mi je da se publika nasmije nego rastuži na kraju moje skladbe. Želim u tih sedam ili deset glazbenih minuta dati ljudima neku vrstu utočišta.
Kako se u taj svjetonazor uklapa "Vodoinstalater", kao mračan balet?
Ma on je mračan po estetici, ali mislim da psihološki nije toliko. Ljudi s te predstave izlaze radosni. To je ono što želim postići.
\'(U Zagrebu) nedostaje tek nekoliko nezavisnih klubova koji bi razigrali scenu.\' Nedostaje manje mrzovolje, životnog mekuštva i neloterancije prema razlikama. Svi nose sivo, crno, plave boje, kao da im je cijeli život priprema za pogreb.