Otvoreno naslanjanje pjesme “Mad Sounds” s novog albuma Arctic Monkeysa na “Pale Blue Eyes” Velvet Undergrounda (jednako kao što je i naziv albuma “AM” po priznanju Alexa Turnera kopija Velvetovog “VU”) bilo je okidač da nedavno ponovno posegnem za preslušavanjem cijele diskografije, benda, a to je, dakako, povuklo za sobom i preslušavanje svih albuma Loua Reeda. Po tko zna koji put uvjerio sam se koliko su svi veliki Reedovi (i Velvetovi) albumi veliki, ali sam otkrio i da su na neki način velike i neke faze njegove karijere o kojima ne vlada takvo mišljenje. Ponajprije se to odnosi na kraj sedamdesetih, albume “Rock’n’Roll Hear” i “Street Hassle”, koji su nakon glamuroznog “Transformera” i dekadentnog “Berlina”, bili povratak jednostavnom i sirovom (gitarskom)) zvuku.
Pomislio sam kako ću to vrlo rado istaknuti i obrazložiti prvom sljedećom prilikom kada bude neki povod vezan za Loua Reeda. Na kraj pameti nije mi bilo da će ta prigoda, nažalost, biti – vijest o njegovoj smrti.
Sada “normalan čovjek”
Lou Reed bio je definitivno jedna od najvećih faca koje sam intervjuirao u svojoj karijeri, i taj susret u Varšavi, u veljači 2000. godine, u povodu izlaska njegova albuma “Ecstasy”, nikada neću zaboraviti jer sam na njega išao s kombinacijom ushićenja i straha. Naime, poznati su mi bili napisi o njegovu ponašanju i nesklonosti prema novinarima iz prijašnjih razdoblja njegove karijere, a nimalo nije pomagalo ni to što je prije intervjua poljski kolega ispričao da je dvije godine prije Reedu postavio dvadeset sedam pitanja u samo trinaest minuta na koje je uglavnom dobivao odgovore: “da”, “ne” i “može biti”. Zato me donekle bio ohrabrio komentar agentice iz poljskog odjela Warner Musica: “Lou je sada normalan čovjek. Čak kaže da uživa u razgovorima”.
Ono što, međutim, nije rekla jer vjerojatno nije intervjuirala Reeda, bilo je da on danas možda uživa razgovarati, ali uglavnom navodi priču na teme koje njemu odgovaraju.
Za početak, bilo mi ga je drago ugledati odjevenog u crnu kožu, što se kudikamo bolje uklapalo u moju sliku o njemu, puno bližu narkorokerskom izgledu iz sedamdesetih godina nego intelektualnom, yuppijevskom imidžu kakav je nosio prošlih desetak godina.
Nakon što sam mu se predstavio i rekao da dolazim iz Hrvatske, spomenuo je da je dan prije sreo novinara iz Litve koji je putovao dvanaest sati da bi došao na intervju. Upitao me koliko je meni trebalo.
– Dva i pol sata zrakoplovom, s presjedanjima može ispasti nešto dulje.
Nasmijao se odgovoru koji nije ispunio njegova očekivanja o nekom egzotično dugom putovanju kojim bi eventualno moglo potući primjer Litavca za buduća čavrljanja.
Nije baš ostavio dojam da su mu jasne udaljenosti između pojedinih europskih zemalja, posebno ovih s tzv. istočne strane, no prema nekim je specifičnostima imao čvrsto izgrađene stavove. Nedugo prije toga odbio je u svoju turneju uvrstiti Austriju zbog ulaska Jorga Haidera u vladu. Tako smo se dotaknuli politike, u to vrijeme jedne od omiljenih Reedovih tema.
– Politika i novac stoje uvijek i u svemu. Novac, novac, novac... Živimo u svijetu u kojemu vjerujemo u nekoga, a za deset godina saznate da nas je krao i varao. To je nešto što su ljudi počeli prihvaćati o političarima, to da su svi na kraju samo lopovi. Kad vam govore što je za vas dobro, onda posebno trebate paziti na svoje novčanike – odgovorio je zašto razgovore o politici smatra tako važnima.
U jednom trenutku razgovora ugledao je CD “The Blue Mask” koji je čekao kraj razgovora kako bih dobio autogram. Uzeo ga je u ruke, okrenuo i kada je ugledao prozirnu gitaru na poleđini, rekao je:
– Obožavam tu gitaru. Toliko sam je uništio da je više nije moguće popraviti. Imala je stari Fenderov vrat i tijelo od pleksiglasa koje su napravili baš za mene. Bila je vrlo teška.
Upitao sam ga koliko ima gitara u svojoj kolekciji.
– Dvadeset i pet. Sve sam ih upotrijebio na “Ecstasyju”.
Tekstovi su uvijek imali veliku ulogu u pjesmama Loua Reeda, no on je svoju ulogu u rocku više smatrao skladateljskom nego pjesničkom.
– Pjesme su puno više od stihova. One su osjećaji i ljudi to mogu prepoznati ako možda ne mogu definirati odakle ti osjećaji dopiru. Često ni publika kojoj je engleski materinski jezik ne razumije neke stihove i pjesme. Uostalom, tko može reći da itko išta razumije? Ljudi doživljavaju stvari na različite načine i drago mi je zbog toga. Često su moji obožavatelji puno pametniji od mene. Znaju o čemu govore moje pjesme, što ja doznam tek godinama poslije.
U to su vrijeme Lou Reed i drugi intelektualci koji su crpili nadahnuće iz svoga grada imali velikih zamjerki na val čistunstva gradonačelnika Giulianija koji je nekada živopisan, a i opasan grad prekrio valom čistunstva. I gotovo ga je, svakako Manhattan, pretvorio u golemi zabavni park.
– New York je uvijek inspiracija. Tako je velik i stalno se mijenja, nikad ne znate što će vam se u njemu dogoditi. Ali, svi su nezadovoljni Giulianijem. Bilo bi najbolje da nestane. No, u New još ima dosta klubova, mjesta za sviranje. CBGB je, zaboga, još tamo (nekoliko godina nakon razgovora i taj je legendarni klub zatvoren – op.a.), a ima i drugih mjesta za sviranje. Radi se samo o tome da je New York postao previše skup i da je u njemu teško opstati.
Novac, novac, novac...
U to je vrijeme bilo dosta oprečnih mišljenja o okupljanju Velvet Undergrounda 1993. godine. Za mene je, da se vratim na zanemareni klasik “Rock’n’Roll Heart”, taj album danas puno više “Velvet Underground” – jako bi dobro sjeo u kasniju rokersku, manje avangardnu fazu i kao takav vrlo vjerojatno imao bolje ocjene – nego što je to bio obnovljeni bend. Njegovo okupljanje nije završio slavno jer se Reed povukao prije kraja turneje.
– Vrlo mi je drago da sam sudjelovao u tom obnavljanju – rekao je. – No, od samog smo početka rekli da ćemo to raditi samo zbog zabave i da ćemo prestati kad nam prestane biti zabavno. Tako je i bilo. Da nisam otišao na turneju, ne bih imao priliku svirati sa Sterlingom (Morrisonom) prije nego je umro.
Vrijeme nam je bilo isteklo, a Reed nije baš bio od onih zvijezda koje odobre još dva-tri pitanja nakon što agenti kažu da je razgovor gotov. Međutim, dok je potpisivao CD-ove, spontano se obrušio na njih.
– Ti su CD-ovi potpuno bezlični. Bilo bi dobro kad bi ih barem pakirali u velike omote. Ovako ne možete napraviti nikakav pristojan dizajn. Pa još ta plastika... Ali trudimo se.
Ne računajući konceptualni album posvećen Edgaru Allanu Poeu “The Raven” koji je Reed objavio tri godine poslije, “Ecstasy” je bio posljednji album s pjesmama za pamćenje: naslovna pjesma, “Paranoia Key of E “, “Mad”, odlična soul balada “Tatters”... Posljednjih desetak godina nije bio osobito kreativan, ali nikad nije bio pregažen. To se jednostavno nije ni moglo dogoditi. Probajte umjesto Chucka Norrisa u poplavi viceva o njegovoj neuništivost staviti ime Loua Reeda i ako išta znate o njemu, vidjet ćete da funkcioniraju jednako dobro!
meni osobno Lou Reeda nikad dosta,i ova ekspanzija posmrtnih počasti po novinama me raduje.Ja recimo ne pamtim da sam zadnjih desetak godina uopće što o njemu pročitala,ali dobro. paralela L.Reed - Chuck Norris je promašena i neduhovita.