Prijatelji, sretni smo što živimo u važnom vremenu. Vaša će djela poput vode napajati rast snažnog i plemenitog korijena. Uvjeren sam da ću većinu vas uskoro opet vidjeti ovdje, kod kuće. Vaš mač će biti vraćen u korice časno i s poštovanjem. Željezni križ će stajati ponosno istaknut na vašim grudima. Ali, ne budite u zabludi! U najcrnjem času, koji će, uvjeravam vas, doći, u očekivanju napada, možda vas obuzmu sumnje. Ali, sada nije vrijeme za bilo kakvu slabost duha. Svaka neodlučnost i svako oklijevanje je izdaja domovine! Suvremeno ratovanje je poput partije šaha. Nikad se ne radi o pojedincu, nego uvijek o cjelini. Dokazat ćete se dostojnima odore koju ćete dobiti i probiti neprijateljske linije u Flandriji. Zgazit ćete neprijatelja, a onda ćete, za samo nekoliko kratkih tjedana, napokon marširati Parizom!
Na ovaj posljednji uzvik starog, brkatog, zadriglog i zajapurenog profesora iz grla njegovih učenika na pragu punoljetnosti provale usklici odobravanja i oduševljenja. Lica su im ozarena, oči sjajne od rodoljubne groznice u kojoj će dobrovoljno čitavi razredi odjuriti na regrutaciju u redove slavne carske njemačke vojske. Jer, tko bi sumnjao u autoritet starog učitelja koji ih je i do tada autoritativno učio svemu što je u životu veliko i važno.
Među grozničavo radosnim licima mladića, koji ne mogu dočekati susret s velikim djelima i obećanom slavom, i ono je Paula Bäumera, glavnog junaka romana Ericha Marije Remarquea “Na zapadu ništa novo”. Opisani je prizor vjerno prikazan i u najnovijoj, a prvoj njemačkoj ekranizaciji romana, u filmu redatelja Edwarda Bergera koji je nedavno premijerno prikazan na Netflixu.
Film je genijalan na mnogo razina i u mnogim elementima, među kojima je i originalna glazba Volkera Bertelmanna. No, skladatelj je zaslužan i za osobito potresnu sekvencu koju prati poput vječnosti miran i dubok Bachov koral “Ich ruf zu dir, Herr Jesus Christ”.
Nadasve izvrstan je i sam način prilagodbe romana, zbog čega je film originalno, novo i snažno umjetničko djelo. Roman mu je polazište, a ne predložak za kopiranje. Film, primjerice, preskače uvodni dio romana koji dočarava odrastanje u mirnom njemačkom gradiću. Umjesto toga, citiranom profesorovom govoru, klasičnom primjeru ratnohuškačke agitacije elita, u filmu prethodi pakao rovovske bitke. U tom metežu nakratko vidimo i prije nego što bude pokošen metkom pratimo nekog vojnika Heinricha, izbezumljenog od straha dok ga tjeraju iz rova na čistinu, u smrt. Potom se nižu prizori okrutno sažetog i snažnog prikaza ratne industrije smrti. Izvlačenje iz blata i gomilanje tijela poginulih vojnika, s kojih živi vojnici skidaju i na odvojene hrpe bacaju čizme i uniforme. Utovarivanje velikih krvavih zavežljaja u vagone. Dopremanje u praonicu s golemim kotlovima u kojima se uniforme peru. Potom avetinjski vise u ogromnoj sušioni, pa završe u jednako velikom krojačkom pogonu gdje ih se krpa.
Kada Paul Bäumer, u novoj hali, ovaj put regrutnog centra, sa stotinama polugolih i ponosno ispršenih golobradih mladića ponosno preuzima uredno složenu vojničku odoru, nakratko biva zbunjen, vraća se do regrutnog oficira i kaže, pokazujući na prišiveno ime: “Oprostite, ovo je sigurno greška, ova uniforma već nekome pripada.” Oficir lakonski odgovara: “Vjerojatno mu je bila prevelika”, pa otrgne krpicu i na gomilicu sličnih na podu baci izvezeno ime Heinrich.
U filmu nema izvještaja zapovjedništvu u pozadini koji u telegrafsku frazu “Na zapadu ništa novo” (Im Westen nichst Neues) sažima zbivanja na zapadnom frontu u danu u kojem su poginule još stotine ili tisuće vojnika pri samom kraju rata, a među njima i Paul Bäumer. Jer, kako vrlo istinito u svom govoru đacima reče stari profesor Kantorek, tu se ni najmanje ne radi o pojedincu, nego samo o većoj slici i grandioznom pothvatu i planu u kojem pojedinčev život i smrt nisu ni najmanje bitni.
Ali, zbog što jačeg dojma, filmska je adaptacija smrt Paula Bäumera smjestila doslovno u posljednje trenutke Prvog svjetskog rata, u posljednju minutu prije nego što je u 11 sati, 11. dana 11. mjeseca 1918. nastupio već potpisan mir. Štoviše, redatelj je želio pojačati poruku o besmislu i izopačenosti kroz lik još jednog predstavnika elite, vojnog zapovjednika koji, zaluđen onim istim pojmovima kojima je profesor Kantorek zaludio svoje učenike, sebi podređen trupe šalje u posljednji samoubilački juriš premda je već cijelom bojišnicom prostrujila vijest o miru koji će za koji sat nastupiti.
Nije to dramaturško pretjerivanje, nego lekcija očito potrebna, a očito i uzaludna, svakom novom naraštaju za rat stasalih mladića, sve češće i djevojaka.
Naravno, kultni antiratni roman, koji je na temelju vlastitog iskustva napisao i 1928. godine objavio Erich Maria Remarque, među prvima je bačen na nacističke lomače knjiga. Njima je to bilo nepoželjno štivo koje potiče sumnje, neodlučnost i oklijevanje u žrtvovanju svog i tuđih života na oltare domovina. Jednom riječju – izdaju.
Veliki roman, znamo, ništa nije promijenio. Nije naškodio ratnohuškačkoj klici koju sadrži obrazovanje svake nove generacije odgajane u duhu ratničke veličine, plemenitosti i slave.
Jer, veličine i plemenitosti u ratovima svakako ima, ali ona nije tamo gdje se nad grobovima drže govori o slavi. Ona je upravo tamo, u rovovima, u odnosima tih za “širu sliku” nebitnih, nevažnih i žrtvovanih pojedinaca, zauvijek neraskidivo slijepljenih blatom, krvlju, strahom i smrću.
Mudra je građanka na Facebooku, kao simbole početka i kraja svakog rata, objavila jednu pokraj druge dvije fotografije iz filma “Na zapadu ništa novo”. Na obje je lice Paula Bäumera, odnosno glumca Felixa Kammerera koji ga u filmu potresno utjelovljuje. Na prvoj slici to je blistavo lice mladića čije je ratničko oduševljenje uzgojio i raspalio sustav kroz riječi zajapurenog učitelja. Na drugoj je blatom i krvlju prekriveno lice tog istog čovjeka koji je, nakon svih užasa i besmisla kojima je svjedočio i u kojima je sudjelovao, konačno našao mir u smrti.
Neka današnji razredi gledaju nogomet i navijaju. Ali, u eri nečitanja, neka barem pogledaju zajedno i ovaj film. Da bi zarana shvatili i dobro upamtili razliku između utakmica, rodoljubnih zanosa i ratova. Jer inače, na zapadu ništa novo, a na istoku još manje.
Zašto da čitaju kad mogu Na zapadu ništa nova gledati.