Cesária Évora, Paul Simon, Blondie, Enrique Iglesias, Manu Katché, Fun Lovin' Criminals, Chris Rea, frontmen Simply Reda Mick Hucknell, Airto Moreira, Alex Kapranos iz Franz Ferdinanda, Nelly Furtado, Jim Kerr iz Simple Mindsa, Jodie Foster, Victoria Abril... tek su neka od brojnih svjetski poznatih imena koje je tijekom svoje dugogodišnje novinarske i uredničke karijere intervjuirao Toni Volarić. Nakon što je u svoju bogatu profesionalnu biografiju izvjestitelja HRT-a i BBC-ja upisao rad na televiziji, u tiskanim medijima, pa i na radiju, okušao se i kao direktor programa CMC televizije, da bi se naposljetku dohvatio kamere i snimio čak 30 uspješnih dokumentarnih filmova.
Povod ovom razgovoru još je jedan Volarićev podvig, a riječ je o čak 12 novih filmova druge sezone dokumentarnog serijala "Zauvijek autor" za HRT, koje potpisuje kao scenarist i redatelj, u produkciji Hrvatskog društva skladatelja, o Neni Belanu, Zrinku Tutiću, Gibonniju, Miroslavu Rusu, Mladenu Tarbuku, Siniši Leopoldu i drugima. Sve su to dugovječni, vrsni glazbenici s kojima je surađivao i prije, pa ipak je i ovoga puta uspio donijeti neke nove, neotkrivene, dosad nepoznate detalje iz njihovih uspješnih karijera.
– O mnogima od njih piše se ili govori gotovo svaki dan, pa publika dobiva dojam da sve o njima zna. Mnogi su mi od njih, nakon snimanja, rekli da nikada nisu govorili o svojim životima i karijerama na taj način jednostavno zato što ih to nitko ne pita. Jedan mi je poznati glazbenik, otkrivajući kako na početku karijere nije imao što jesti, rekao da je to do sada bilo nepoznato, jer mnogi urednici pošalju novinare na neki event na kojem se zna da će on biti da bi ga pitali kamo će na skijanje. A čovjek uopće ne skija – kaže Toni koji je prije, u sklopu dokumentarnog serijala "A Porina dobiva..." iz 2019., snimio i zapaženi film o Oliveru Dragojeviću.
– Taj dokumentarac, nominiran i za Večernjakovu ružu, snimali smo nakon njegove smrti, a kad je već bio gotov, odlučio sam ga kronološki okrenuti, dakle ispričati od dana kad ga više nije bilo, do djetinjstva. Osim montažera Tina Bilandžića, koji je pomislio da nisam baš normalan jer želim premontirati gotov film, čini se da se gledateljima ta intervencija svidjela. Olivera smo tako na neki način vratili među nas, nažalost samo simbolički. Nekoliko godina prije tog dokumentarnog filma, radio sam s Oliverom i intervju. Nerado je govorio o politici, ali tog mi se kišnog poslijepodneva otvorio i odgovorio na pitanje kako vidi društveno-političku situaciju u zemlji. Rekao je: "Znaš, jako me brine što će naša dica vraćat dugove koje ćemo im ostaviti. Imamo najlipšu zemju na svitu, a stalno nešto prodajemo. Ako daju još i pitku vodu, onda stvarno neće biti dobro." Ta snimka kruži internetom, a jesu li njegovi strahovi bili utemeljeni, neka svatko sam zaključi – kaže naš sugovornik koji je tijekom karijere susretao mnoge poznate osobe.
Zanimalo nas je tko ga se dojmio, a tko razočarao i je li ga ponekad mučila trema.
– Uvijek mi se potvrdilo isto pravilo. Veliki ljudi, oni s karijerama i djelom iza sebe ne moraju se nametati ni glumiti zvijezde. Mogu biti dragi, opušteni i elokventni, iako neka od pitanja čuju tisućiti put. Veliko je veliko, ovdje i u Americi, ljudi s karijerama, znanjem i djelom ne moraju zvati urednike ili PR agencije da od njih naprave nešto veliko. Svakakvih sam se egotripova nagledao na domaćoj glazbenoj sceni, no uglavnom su to kreativni i dragi ljudi. Imam odgovornost, ali nekako prirodno nisam fasciniran nečijom slavom. Cijenim ih, ali nisam u tremi kako ću i što pitati. Ne možete dobiti puno od sugovornika kad ste mladi i neiskusni i fascinirani činjenicom da uopće razgovarate s nekom domaćom ili svjetskom zvijezdom. Nisu bez razloga u većem dijelu kvalitetnih medija u svijetu nositelji najprestižnijih emisija tog tipa ljudi u barem srednjim godinama. Chris Rea me fascinirao smirenošću i toplinom, Jodie Foster ljubavlju za našu obalu na kojoj je dosta snimala kao mlada glumica, a jedan od najboljih bubnjara današnjice Manu Katché oduševio me osmijehom i otvorenošću za razgovor – otkriva Toni Volarić.
Također, imao je priliku razgovarati i sa zvijezdama planetarno popularne serije "Seks i grad": Sarah Jessicom Parker, Chrisom Nothom i Kim Cattrall. Intervjui, koje je radio za HRT, odvijali su se na 66. katu hotela Mandarin pokraj Central Parka u New Yorku. U svakoj od šest soba sjedile su po jedna glumica, Chris Noth (Mr. Big) i redatelj serije i filma. Od ulaska u svaku od soba za razgovor sa svakom od, u to vrijeme najvećih glumačkih zvijezda svijeta, imao je – četiri minute!
– Sve je išlo dobro dok nisam ušao u sobu u kojoj me čekala Kim Cattrall, dakle u seriji i filmu fatalna Samantha. Pozdravio sam, sjeo i asistentica je dala znak da moje četiri minute kreću prvim pitanjem. Međutim, Samantha je podigla ruku i molila da stanemo rekavši mi: "Pa vi imate najljepše oči koje sam ikada vidjela." Zbunjenost je blaga riječ kako sam se tada osjećao, bilo mi je neugodno i tiho sam rekao da ne može biti, pa nagledala se puno mlađih i ljepših očiju. I onda kritika, prava ženska: "Hajde nemoj mi glumiti skromnost, pa sve ti žene to sigurno kažu", inzistirala je. Dugo se smijala i hvalila mi oči kao da sam imalo zaslužan što su takve i nastavili smo razgovor o filmu koji, naravno, nije među meni najdražima – prisjeća se Toni.
U svoju profesionalnu biografiju upisao je i intervju s članovima grupe Motorhead, koji je radio u Milanu. Što je pitao Lemmyja, danas na žalost preminulu glazbenu legendu?
– Ha, progovorio je hrvatski. Nedaleko od Milana održavao se veliki metal festival, a svaki bend imao je svoj kontejner za smještaj. Imali smo dogovoren intervju tijekom kojeg će najaviti skori koncert u Zagrebu. Čekali smo dugo, a pokraj nas su redom u kontejner ulazili: pet sanduka piva, deset kutija pizza, pet prezgodnih djevojaka i tek kad su one pomalo raščupane izašle, Lemmy me pozvao. Kratko smo razgovarali na engleskom, a onda me pitao kako bi trebala glasiti najava zagrebačkog koncerta. Objasnio sam mu, sve je bez pogreške ponovio u kameru i onda viknuo na hrvatskom: "Bog i Hrvati!" Gdje ga je, kada i tko to naučio, nisam nikada saznao – kaže Toni.
Naš sugovornik godinama je izvještavao za BBC, što je za svakog novinara pitanje prestiža. S još trojicom kolega između tristotinjak kandidata dobio je posao novinara BBC World Servicea na audiciji u nekoliko krugova. Budući da je 1998. uspio dobiti mjesto vanjskog suradnika na Hrvatskoj televiziji, osam godina je ta dva posla obavljao paralelno. U sjećanju mu je, kaže, ostalo koliko se na BBC-ju ozbiljno shvaća odgovornost za izgovorenu vijest.
Izvještavao je iz Pariza, s francuskog referenduma o Europskoj uniji, iz Bruxellesa dok Hrvatska još nije imala ni status zemlje kandidatkinje, američkih predsjedničkih izbora iz Washingtona, iz Dublina s primanja 12 novih članica u Europsku uniju, iz Edinburgha sa summita G7, pa čak i s Europskog nogometnog prvenstva 2004. iz Portugala. I to uglavnom uživo ili s najmanjim mogućim brojem ponavljanja.
– Upravo sam na BBC-ju, jer smo u Londonu imali mnogo tečajeva, među njima i onaj nazvan "interviewing skills", otkrio ono što neki danas tvrde, da imam talent za intervjuiranje i izvlačenje emocije iz sugovornika – prisjeća se Toni koji je, prirodom posla, putovao u brojne države svijeta, u nekima i živio. U Londonu je, otkriva, stvarno kao kod kuće jer mu i sestra ondje desetljećima živi, a i često je i sam odlazio na BBC-jeve treninge i seminare. Živio je četiri godine i u belgijskom gradu Bruggeu, voli ga i danas, a i pomalo je naučio flamanski.
Karijeru je otpočeo – ispred kamere. Točnije, glumom u dječjoj seriji "Zlatna nit", surađujući s velikom glumačkom zvijezdom Špirom Guberinom. Naime, Televizija Zagreb je ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća utemeljila Ansambl dječje drame u Jurišićevoj 4. Pedesetak djece, uključujući i njega, tri su puta tjedno Asta Filakovac i Božena Torjanec učile pravilnom izgovoru, naglascima, kadriranju i ekspresiji, a iz tog bi "inkubatora" Televizija Zagreb angažirala djecu koja su im se fizionomijom ili kvalitetom uklapala u neke dječje TV serije ili radiodrame.
– Tako sam izabran za istaknutiju ulogu u sve 24 epizode po mnogima kultne serije "Zlatna nit" s pokojnim gospodinom Špirom u glavnoj ulozi i u režiji pokojne Višnje Laste. Svaka epizoda imala je dječje vijesti u kojima bih ja čitao sport i zato su me na TV Zagreb prozvali mali Zula, po legendarnom sportskom novinaru Vladimiru Anzuloviću. Morate znati da govorimo o vremenima kad je tu emisiju gledalo nekoliko milijuna ljudi, pa sam brzo osjetio ljubomoru, ne samo učenika nego i nekih profesora u osnovnoj školi. Teško je to za klinca kad ga netko ne voli zato što je na televiziji i ne radi ništa loše. Špiru iz svog skromnog kuta držim vrhunskim glumcem, a ne smijemo ga ni slučajno vezati samo uz tu dječju seriju u kojoj je bio iznimno strpljiv s djecom. Ostavio nam je mnoge druge velike uloge – kaže Toni Volarić.
Premda je, dakle, još kao dječak, glumio u kultnim televizijskim serijama, radiodramama i reklamama, ipak je izabrao život s druge strane kamere, no zbog toga ne žali. Pa čak ni nakon iskustva s dodjele Večernjakove ruže, kamo je poveo svog mlađeg sina.
– Na ulasku u HNK fotografi su hvatali poznate face kako bih ih fotografirali, a nas dvojicu nitko nije ni pogledao. Bio je razočaran i rekao: "Tata, pa tebe ovdje nitko ne šljivi?!" Rijetko ćete među autorima dokumentarnih filmova naći nekoga tko se, u pričama za koje se zna da će biti gledane, bar jednom ne pojavi u kadru, neki su u prosjeku u svakom trećem kadru svog filma. Svaki autor ima svoj pristup, možda je moj krivi, mnogi mi kažu da jest, pa evo tu i tamo dam neki intervju pa dokažem da postojim. Ali, važnije mi je da s vrijednim ljudima iz ekipa s kojima radim, ostavim trag o velikim umjetnicima koji su na ovim ulicama disali i uljepšavali nam živote – zaključio je Toni Volarić.
