Drama “Donor” splitskog dramatičara i scenarista Branka Ružića praizvedena je u Velikoj Britaniji još prije devet godina. A svoju je hrvatsku praizvedbu dočekala na koronskoj pretpremijeri u lipnju ove godine u polukružnoj dvorani &TD-a. &TD je, poštujući vlastitu dobru izdavačku tradiciju, Ružićeva “Donora” uz još neke autorove drame ukoričio u knjižici kako bi i time obogatio suvremenu dionicu hrvatskog dramskog pisma.
Za zagrebačku izvedbu “Donora”, nevjerojatno mračne drame o ratnim događanjima u susjednoj Bosni koja imaju i svoj podjednako mračan nastavak u jednoj uljuđenoj engleskoj bolnici, iznimno je zaslužna Nina Kleflin koja potpisuje režiju, dramaturgiju, scenografiju i kostimografiju predstave. A u njoj se kao glumci zaokruženih interpretacija i ove rane jeseni dokazuju Dijana Vidušin kao Anna i Saša Anočić kao Andrey. Valja istaknuti i trud jezične savjetnice Dženite Imamović Omerović koja je glumcima trebala pomoći na usavršavanju bosanskog naglaska, autorici videoprojekcija Jeleni Sušac i skladateljici Nikolini Belan.
“Zahvaljujući” koroni, predstava se izvodi u doista nevjerojatno komornoj atmosferi ionako nevelike &TD-ove polukružne dvorane. Petnaestak gledatelja tako je uvučeno u sumorni svijet jedne londonske bolesničke sobe u kojoj Andrey očekuje dobrovoljnu transplantaciju kako bi pomogao jednoj djevojčici kojoj je pomoć itekako potrebna. Koji su njegovi motivi za pomoć tuđoj djevojčici? I ima li ih uopće? Nažalost, ima. On se tim humanim činom zapravo želi približiti doktorici Anni u koju je fatalno zaljubljen još od njihovih bosanskih više ili manje nevinih djetinjstava koje je prekinuo surovi rat svih sa svima.
A u tom ratu mlada muslimanka zajedno sa svojom obitelji završava u srpskom logoru kojim stjecajem okolnosti zapovijeda baš lokalni dečko koji je u muslimanku bio zaljubljen i koji je zbog te zaljubljenosti i teško pretučen jer ga je njezin otac optužio da ju je seksualno iskoristio opijajući je alkoholom...
Tako ispada da se masovni zločini iz srpskog logora nastavljaju na neke ranije, pojedinačne zločine koji su također imali civilizacijski i vjerski predznak iako su počinjeni u zemlji u kojoj je vladalo politički korektno proklamirano bratstvo i jedinstvo.
Branko Ružić u svom “Donoru” ne bavi se poviješću, iako je kontekstualizira. On se bavi svojim kompleksnim likovima. Likom žene koju je u logoru silovao muškarac koji je voli najviše na svijetu. I likom muškarca koji se od ljubavne predratne nepravedno optužene žrtve pretvara u nasilnika čije ponašanje se ničim ne može opravdati, čak ni dobrim namjerama.
I Dijana Vidušin i Saša Anočić uvjerljivi su kao životni likovi ove drame u kojoj žrtva postaje osvetnica, a nasilnik žrtva bizarne i nevjerojatno tragične osvete u kojoj majka ide tako daleko da ubija vlastito nerođeno dijete. Nema tu mjesta za samilost, i to čak ni prema žrtvi. Ali ima mjesta za suosjećanje. I za osudu rata koji je, kako reče Držić, doista “poguba ljudske naravi”.
