Popularni srpski glumac Nikola Đuričko prošli je tjedan u Zagrebu imao hrvatsku premijeru svog stand-upa “Sve što ste oduvek hteli da znate o Džoniju, a niste smeli da ga pitate”, u kojem na smiješan način govori o životu, od osnovne i srednje škole do fakulteta i vojske. Glumac je to koji je u proteklih 25 godina glumio u brojnim filmskim i TV hitovima kao što su „Do koske“, „Munje“, „Kad porastem biću Kengur“, „Montevideo“, „Vratiće se rode“ i „Senke nad Balkanom“, a uloga u filmu „U zemlji krvi i meda“ Angeline Jolie donijela mu je i karijeru u Hollywoodu.
Naslov vašeg stand-upa očita je parafraza na Allenov film „Sve što ste željeli znati o seksu, a niste se usudili pitati“?
Točno, a i želio sam malo nervirati mog menadžera Stefana, pa da mora napraviti veliki plakat. A i slične su nam teme. Ovaj stand-up je poput nekog uvrnutog intervjua u kojem pričam gluposti koje ne bih mogao kazati u normalnom intervjuu. Tako pričam kako sam izgubio 40 pionira kao njihov vođa, kako sam na jednom ispitu nosio tajice, kako mi je bilo u vojsci i slično.
Znamo vas po filmovima i serijama, no mnogi ne znaju da ste zamalo postali dizajner?
Istina, nakon osnovne škole upisao sam srednju dizajnersku. Volio sam crtati, a opet je bilo i dosta prakse. Htio sam praviti gitare, projektirati automobile i slično, a industrijski dizajn je to sve obuhvaćao. Ali put me odveo drugamo. Već nakon trećeg razreda srednje škole upisao sam Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu. Glumu sam zavolio još kao dijete, kada sam s bratom odlazio na Radio Beograd, gdje smo imali dramski studio.
Čuo sam da ste bili problematično dijete i odrastali na ulici, kao vaš lik Mali u filmu “Do koske”.
Pa dobro sad, on je ipak otišao nekoliko koraka dalje. Ja nikad nisam bio agresivan, ali sam bježao iz škole i ponekad napravio neku štetu. No, nisam se volio tući i nisam nikad bio neki vatreni navijač. Zato sam se prihvatio rock’n’rolla i svega što uz to ide.
Spomenuli smo film „Do koske“ koji je snimljen nakon rata. Je li zaista tako bilo u Beogradu sredinom 90-ih da su klinci najnormalnije nosili pištolje?
Pa nismo se baš trudili da rekonstruiramo, premda je na snimanju filma bilo svađe između redatelja i mene oko toga kako bismo trebali izgledati. Tadašnji klinci su praktički imali uniforme po kojima su se raspoznavali – uvučena trenirka, tenisice, kratka kosa, lanac oko vrata i odrednica imaš li para ili ne. Film je pokušao pokrenuti temu takvih klinaca, no nije mi se svidjelo što je pokušao govoriti i o starijima.
Još veću popularnost donijeli su vam filmovi „Munje“ i „Kad porastem biću Kengur“?
Ti filmovi su došli kada se već nazirao kraj ludila u kojem je najjači otpor pružio rock’n’roll, pa smo mi imali potrebu da zabilježimo svijet koji je, nažalost, bio u podzemlju, jer su zemljom drmali narodnjaci. Ti filmovi su prenijeli otpor tom svijetu. Pogotovo su „Munje“ dobro prošle jer je film u kinu gledalo 150 tisuća ljudi, što je više nego „Titanic“. To da je neki film gledaniji od „Titanica“ dogodilo se još samo u Indiji. Inače, ulogu u „Munjama“ dobio sam slučajno. Na ulici sam sreo kolege Sergeja Trifunovića i Borisa Milivojevića koji su mi rekli da idu na probu k redatelju Raši Andriću. Raša mi je rekao da za mene ima samo ulogu negativca po imenu Gojko Sisa. Malo sam čitao i došao s prijedlogom da Gojko šuška dok govori. Ispalo je super, i to mi je jedna od omiljenih uloga. Baš sam nedavno predložio da radimo i drugi dio. Kako je krenuo, Gojko bi sad taman mogao biti predsjednik Srbije.
Ajmo malo o serijama, prije svega o dvije koje je radio Dragan Bjelogrlić – „Montevideo“ i „Senke nad Balkanom“. Kako je bilo raditi s njim?
Dragan i ja smo se zbližili na seriji „Vratiće se rode“, i tu je skupio hrabrost da se i sam uhvati režije. O „Montevideu“ je snimio pravu epopeju – dva filma i seriju, a „Senke nad Balkanom“ postavile su novi standard. S Bjelom je božanstveno raditi jer je to uvijek ambiciozno, veliko i uspješno.
U Hrvatskoj je od vaših uloga možda najomiljenija ona Švabe iz serije „Vratiće se rode“. Koliko ima sličnosti između njega i vas?
Jedna od najdražih uloga, pomakla je moje intimne granice kao glumca. Švaba je poput mene, jedino što ja nisam lijen, trapav, šarmantan, neodlučan i s redateljem Goranom Gajićem sam htio da bude tako.
Nakon brojnih uloga u Srbiji, glumili ste u filmu „U zemlji krvi i meda“ Angeline Jolie. To vam je otvorilo vrata Hollywooda?
Istina, kad bih poslije razgovarao s nekim, cijenilo bi se to što sam glumio u filmu koji je ona režirala. No, nama je s ovih prostora komplicirano glumiti u Hollywoodu zbog jezika, ali i radnih dozvola. Ondje nam je led probio Rade Šerbedžija. Sad je tamo vrlo uspješan vaš glumac Goran Višnjić, a imate i Gorana Bogdana. Gogo i ja smo lani igrali u dvije serije koje su obje bile nominirane za Emmy – on u „Fargu“, ja u „Geniju“. Šalili smo se tko će ga dobiti.
Je li istina da su vam neki u Srbiji zamjerili snimanje filma u BiH s Angelinom Jolie, pa vas čak i nazvali neprijateljem Srbije?
Da, bio sam na sudu radi tog čovjeka koji je napravio listu antisrba i na toj listi bio sam drugi. Prvo ne razumijem što znači to antisrbin ili antihrvat. Ta nacionalistička trabunjanja zvuče isto i kod nas i kod vas. To i dalje govori da je rat u Bosni traumatsko iskustvo za naše društvo, čim je zabranjeno govoriti o tome. Je li zabranjeno zbog toga što se u Srbiji boje da se dozna istina koja nije povoljna za nas? Mislim da svi možemo ići dalje ako razgovaramo o tome što se dogodilo, koliko god bilo bolno. Angelina je imala najbolju namjeru da se radi na toj temi. Glavni junak je Srbin koji pokazuje ljudske osobine, a tu je priču čula od žena iz Srebrenice. Nažalost, povijest se kod nas još temelji na emocijama, a ne na znanstvenim činjenicama.
Lani ste se politički angažirali i podržali ste Sašu Jankovića na predsjedničkim izborima?
Tako je, i sad sam podržao Dragana Đilasa na izborima za gradonačelnika Beograda. Kod nas je dosta čupavo s tom politikom, pogotovo je nezgodno da o tome govorim u Zagrebu. Čini mi se da još uvijek imamo problema i svako malo nam demokracija sklizne u diktaturu. Svako malo naš se odnos prema Europi i europskim vrijednostima udaljava. U tome mi prolazi život i smatrao sam da kao javna osoba moram kazati da nisam oduševljen pravcem u kojem ide naša zemlja te da može i mora brže, pametnije i odlučnije. Po običaju, u manjini sam kad god imam neki stav.
Rekli ste da Vučića ne smatrate svojim predsjednikom?
Nažalost, ne. Prema nama koji nismo za njega ponaša se kao očuh.
Mislite li da će se poboljšati odnosi između Srbije i Hrvatske?
Rekao bih da političari i dalje sviraju u tu staru žicu nacionalizma koju povremeno žešće raspale kako bi uznemirili raju, a onda ih oni smiruju i glume svijetu da su neviđeni mirotvorci, a oni su raspalili tu vatru. Mislim da će trebati proći još puno vremena da čestito i otvoreno porazgovaramo o tome da potpuno normaliziramo naše odnose. U tome opet veliku ulogu igraju umjetnici. Evo, ja sad glumim u Hrvatskoj, vaši ljudi su bili kod nas u kazalištu. Jednog dana ćemo možda i nogomet igrati bez velike sekiracije, ali to će doći onog časa kada političari prestanu zloupotrebljavati naše emocije.
Ajde bre ne lupaj.