U nedjelju, 25. veljače, počinje 14. ZagrebDox, a festival otvara dokumentarni film “Preko svih granica”, koji prikazuje nemilosrdan svijet ruske ritmičke gimnastike i pripreme Margarite Mamun. Na Olimpijskim igrama u Riju osvojila je zlatnu medalju, no ubrzo nakon toga 22-godišnjakinja je otišla u mirovinu, a sada otkriva kako je bilo snimati film i zašto je plakala kad ga je prvi put gledala.
Kako je nastala ideja za film “Preko svih granica”?
Na to pitanje bolje zna odgovoriti redateljica Marta Prus. Ona me odabrala da o meni, mom životu i treniranju snimi film. Ne znam zašto je odabrala baš mene.
Kako vam je bilo surađivati s njom?
Na početku je bilo teško jer to nije igrani film, nego moj život, život mog tima. Često se znam zatvoriti sama u sebe i ne želim ni s kim komunicirati. U takvim trenucima Marta je često mislila da me uvrijedila ili da nešto nije u redu. Pokušala me otvoriti, ali to mogu samo ja. Ipak, bez obzira na sve to je bilo divno iskustvo.
Je li vam bilo neobično dok su vas kamere svagdje pratile?
Kada sam pristala na snimanje, nisam očekivala da će kamerman baš živjeti sa mnom, pa je isprva bilo teško i neobično, ali onda sam se priviknula i prestala obraćati pozornost na cijelu ekipu. Nakon dva treninga tražili su da napravim nešto posebno za kamere i u tim sam trenucima bila ljuta i nervozna.
Koja je glavna poruka filma?
Često filmovi o ritmičkoj gimnastici pokazuju jednu stranu – onu lijepu i bezbrižnu. Govore kako tijekom posljednjih deset godina ruski gimnastičari osvajaju samo najviša mjesta, ali nitko ne pokazuje što se događa iza tih zlatnih medalja. Put prema Olimpijskim igrama i posebno olimpijskom zlatu nije lak. Kompliciran je put svakog atletičara, ne samo moj. Mislim da je ovo prvi film koji pokazuje pravo lice ritmičke gimnastike.
Jedan je od upečatljivijih citata iz filma: “Ti nisu ljudsko biće, ti si atletičarka.” Kako je bilo živjeti s takvim pritiskom?
Znate, tek nakon što sam pogledala film, shvatila sam pod kolikim sam pritiskom živjela. Dok sam trenirala, stalno sam se iznutra jela i brinula, no tako se vjerojatno osjećaju svi atletičari.
Kako ste sve to podnosili?
Podnosila sam zahvaljujući obitelji i prijateljima. Film pokazuje kako sam stalno uronjena sama u sebe, kako razmišljam o nečem, gledam u daljinu. Pokazuje i da se smijem samo kada ugledam Sašu, kada razgovaram s njim ili s mamom, tatom i bratom. Bez njih se ništa od ovoga ne bi dogodilo.
Koliko vam je tadašnji dečko, sadašnji suprug, plivač Aleksandr Suhorukov bio podrška?
Uz Sašu sam mogla disati. Cijeli bih dan trenirala, a navečer trčala da se s njim čujem putem Skypea. Brojila sam dane do našeg susreta. Sanjala sam da svaki tjedan prođe što brže. Svaki je dan bio toliko dug i monoton. Ostao je uz mene na Olimpijskim igrama nakon svojih natjecanja i bio mi je velika podrška, iako je moja trenerica mislila da će me samo ometati. Dan prije finala pomislila sam kako nisam nervozna i nemam osjećaj da sam na Olimpijskim igrama. Pratio me do autobusa i našli smo se odmah nakon nastupa, a sjedio je sa mnom i dok sam čekala dopinšku kontrolu. U tim trenucima on je bio moj spas.
Kako vam je u braku?
Sve je savršeno, uživam!
Kakva je bila vaša reakcija kada ste prvi puta vidjeli film?
Plakala sam. Zaboravila sam na sve poteškoće kroz koje sam prolazila. Pamtim samo lijepe trenutke. Svi teški trenuci koji se vide u filmu odmah su zaboravljeni. Kada sam vidjela film, svega sam se sjetila i ponovno to iskusila.
Mediji vaš film uspoređuju s “Crnim labudom”...
Iskreno, nisam znala za te usporedbe. Uvijek sam sanjala da plešem na glazbu koju je Čajkovski napisao za crnog labuda. Tražila sam mamu da mi kupi crne cipele i trenere da mi dopuste da u crnom trikou plešem na jednom gala koncertu. Kao posljedica toga ja jesam bila crni labud na Olimpijskim igrama. Znam za taj film, znam tu priču. Film je osvojio nagradu Oscar, a ja zlatnu medalju... Postoji poveznica
Nedostaje li vam taj natjecateljski svijet sada kada ste u mirovini?
Isprva mi je nedostajao i htjela sam se vratiti treniranju, ali jesenas sam vidjela film i znala sam da se nikada ne bih vratila. Zaboravila sam te ružne trenutke, zaboravila sam koliko je bilo teško, koliko je boljelo. Nedostaju mi emocije koje se javljaju tijekom samog nastupa i odmah nakon njega. Nedostaju mi Olimpijske igre, olimpijski duh. Trenutačno sam u Koreji na Zimskim olimpijskim igrama i osjećam jaku nostalgiju, ali ne nedostaje mi režim, sati treniranja, nepostojanje privatnog života i nemogućnost da viđam obitelj.
Koja su vam najdraža sjećanja na profesionalnu gimnastiku?
Bilo je jako puno lijepih trenutaka – osvajanje prvoga europskog natjecanja, prvo svjetsko natjecanje, ali ništa se ne može usporediti s Olimpijskim igrama.
Kako provodite slobodno vrijeme?
Gotovo i nemam slobodnog vremena jer radim na puno projekata sa svojim timom ONE SGM. Ali kada nađem vremena, volim ga provoditi sa svojom obitelji ili šećem, gledam filmove, ponekad samo sjedim doma i slušam glazbu. Volim biti i sama, a tada čitam ili slikam.
Jeste li uključeni u svijet gimnastike?
Cijelog ću života nositi titulu olimpijske pobjednice i želim biti primjer drugim gimnastičarima. Sada putujem svijetom, predajem i trudim se ići na natjecanja kako bih navijala i shvatila da mi ponekad sve to nedostaje.
