Svoju sarajevsku priču sa Sarajevo Film Festivala ekskluzivno za Večernji list nastavlja Robert Zuber, novinar i urednik HTV-a, čiji je dokumentarni film “Mila traži Senidu” nagrađen na prošlogodišnjem festivalu.
Dotjerani Sarajlije
Točno prema voznom redu stigosmo u Sarajevo. Kratak odlazak u krivi hotel, pa konačno smještanje i konačni dolazak pred Pozorište, gdje se već osjećala groznica otvaranja sarajevskog festivala. Pred crveni tepih polako se skupljaju Sarajlije, fino uređeni iako ne ulaze u kazalište, ali svojom odjećom kao da daju naznaku da se u ovom gradu, koji je sav uređeni u znaku SFF-a, večeras događa nešto značajno. I to za sve njih.
S direktorom festivala Mirom Purivatrom i selektoricom dokumentarne sekcije Radom Šešić javljam se u Hrvatsku uživo, moju matičnu emisiju odakle je odavna i krenula moja avantura s prošlogodišnjim nagrađenim dokumentarcem na SFF-u „Mila traži Senidu“.
Prolazi i crveni tepih, i u Metalcu, kinu na otvorenom, s dvije tisuće gledatelja, otvaranje festivala je moglo započeti. I to, po gledateljskom sudu, na predivan način. Uz prelijepi filma Akija Kaurismakija „Le Havre“, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Firespri Canneskog festivala.
Subota je prije svega donijela dosadnu i upornu kišu, koja se na kraju pretvorila u nenormalni ljetni pljusak. Takvo što, kada je riječ o festivalskom ozračju, druženjima na otvorenom, zna biti prava gnjavaža. No, subotnji gnjavatorski pljusak postao je razlogom izmamljenih osmijeha na licu mnogih zbog jedne, rekao bih, prave poduzetničke akcije. Kako je grom opalio ispred Pozorišta i pretvorio festivalski trg u potencijalni bazen mokrih kavopija, odnekud se pojaviše tri Roma ruku prepunih kišobrana. Uz smiješak, posve mokri, svakome od nas blagonaklono prilaze brinući se za naše zdravlje, uvjeravajući nas da nema smisla da pokisnemo kao oni, kada za samo deset maraka možemo imati kvalitetan kišobran.
Orkestar u Skenderiji
Ne treba reći da je kišobrane kupila cijela terasa i da su već sat vremena nakon kupnje bili posve neupotrebljivi. No, šarm kojim su ih prodali je, kako bi rekla reklama, vrijednost – neprocjenjivo. Pljusak, na žalost, nije previše zabrinjavalo što se ovdje događa festival i što je cijeli grad poludio za filmom Pjera Žalice i koautora Saše Lošića „Orkestar“. Ulaznica za taj dokumentarni film danima već nema. U Sarajevu se samo o tome govori. Ipak, umjesto Metalaca na otvorenom, film je prikazan pred 2500 tisuće gledatelja u Skenderiji. No, ono što ovdje zna zadiviti opet je ta sarajevska publika, koja zasigurno ima svoju posebnost. Ona, koja na crveni tepih dolazi u obliku uređenih dama i gospode, to isto čini i dolazeći u jednu, zapravo sportsku dvoranu. Kao da je riječ o dolasku u neki kazališni hram. To, dakle, nije tek premijera filma, već odnos prema životu u ovom gradu. U kojem se i u najgore vrijeme, kako to svjedoče sugovornici u Žaličinu filmu, odijevalo najbolje što se moglo. Držalo se do dostojanstva, na koje se danas počesto i zaboravlja. Kako reče u filmu Bogić Bogičević: „Ne žale ljudi za nekim prošlim vremenima jer su jugonostalgičari, već zato što im novo vrijeme nije ponudilo nešto bolje.”
Tesko u bosni moze ista ikad biti bolje, neovisno o politickom sustavu. To je vise vezano na bosanski mentalitet a on je nesto otprilike sto bi srbijanci rekli lezi lebe da te jedem. Usput budi receno kakve veze ima HTv-ovaa emisija Hrvatska uzivo s tim sarajevskim filmskim festivalom. taj zuber, severica i ostala ekipa s HTV-a najradije bi da se emisija zove region uzivo ali na srecu ne zove se a i nece se zvati.