Više od pola stoljeća idem u kazalište, više od dvadeset godina to mi je posao. I sada sam prvi put bila na predstavi na kojoj se, na njenu kraju, nije čuo ni pokušaj pljeska. I to ne zato što publika te večeri nije vidjela i čula izuzetan teatarski čin, nego zato što čovjeku nakon riječi kojima završava ta predstava ostaje samo to da uvuče glavu u ramena pa tiho i zamišljeno ode u hladnu zagrebačku noć.
Bila je to predstava "Njih više nema" – a upravo su to i zadnje riječi teksta predstave, zapravo imerzivnog performansa kazališnog redatelja iz Srbije, Andreja Nosova, koja je gostovala u zagrebačkom Arterariju u sklopu Festivala drugosti, koji je organiziralo to malo, ali sve značajnije izvaninstitucionalno kazalište. Za početak je potrebno objasniti što znači riječ imerzivno. On dolazi od engleske riječi "immersive" koja u kontekstu virtualne stvarnosti označava generiranje trodimenzionalnih prikaza koji izgledaju kao da okružuju korisnika. U općenitijem kontekstu možemo reći da ta riječ predstavlja uživljavanje osobe u neku aktivnost u kojoj trenutno sudjeluje.
I doista, takva je predstava "Njih više nema". Na samom ulasku u Arterarij publika je dobila slušalice, već namještene na izvedbu. Prve rečenice objašnjavaju kontekst: riječ je o kazališnom djelu koje je posvećeno svima stradalima u ratovima na Balkanu devedesetih, ali posebno onima koji su ubijeni ili se još smatraju nestalima u genocidu u Srebrenici u srpnju 1995. godine.
Nakon toga publika doslovno ulazi u sam prostor predstave i sjeda oko stola. Tu su neki ljudi slavili rođendan, na stolu su ostaci hrane, salata je uvenula, juha se ohladila, kosti nisu oglodane. Na stolu je obavezna džezva s kavom, šalice, pepeljara, razbacane dječje igračke, torta na kojoj svjećice nisu ni upaljene, neke stare Burde... tu je i prevrnuta flašica s dudom u kojoj je neko malo dijete ostavilo nepopijeno mlijeko...
Koncept zapravo duboko uznemiruje, pogađa ravno u pleksus. Publika sjedi (pomalo odmaknuto) oko tog stola poharanog ratom i sluša dijelove priče iz koje vrište sve strahote rata, one koje uvijek najteže pogađaju one koji su najmanje krivi. Priča ide u odlomcima, između njih su tišine, sve duže kako priča odmiče. Tu su i zvukovi, kroz odškrinute prozore tog stana u kojem se okupljaju prijatelji na proslavi rođendana čuje se dječja graja s igrališta... Ton je prigušen, ma koliko se trudili razabrati tu pozadinsku buku čini se, nekoliko minuta kasnije, kako odjeke dječje igre zamjenjuju zvukovi rata... Sve je teže gledati u taj poharani stol...
Tekst predstave baziran je na tekstu Doruntine Bashe, a glasovi koji ga govore pripadaju prvacima srpskoga kazališta Mirjani Karanović i Svetozaru Cvetkoviću. Uz tekst tu su i zvukovi, dokumentaristički materijali, svjedočenja onih koji su preživjeli i koji desetljećima kasnije ne mogu razumjeti ni objasniti kako se takva strahota uopće mogla dogoditi. Tako ova predstava postaje spomenik onima kojih više nema, ali i mnogo više od toga, matrica koja služi kao moćno antiratno upozorenje (gotovo manifest) svijetu koji daleko nadmašuje granice krvavog Balkana.
Naravno posebno je važna činjenica da je ovo srpska predstava, rad srpskog redatelja, jer to je zemlja koja i danas niječe genocid u Srebrenici. Zato još glasnije odjekuju riječi onih koji su radili ovu predstavu: "Možemo barem reći istinu i pokloniti se žrtvama, možemo zašutjeti pred onima kojih više nema, ako već nismo sposobni osigurati im pravdu i ljudsko dostojanstvo za one koji su preživjeli."
Pa u Hrvatskoj i ima samo jugo-srpskih predstava i filmova. Za par godina bude ko nas bre zavadi.