Zadnjih sezona hrvatska kazališta, uz nekoliko svijetlih iznimka, uporno i sustavno bježe od teških tema. To je sada već pravi trend, toliki da bi se nekom neupućenom promatraču moglo učiniti da živimo u najuređenijem društvu na svijetu i da oko nas ne vladaju ratovi i stradavanja svake vrste. Na sreću, Arterarij, malo izvaninstitucionalno kazalište (koje je toliko izvan svih naših kulturnih institucija da samo plaća najam prostora koji su unajmili za svoje predstave) nikada nije bilo "u trendu".
Zato je i njihova najnovija predstava "Kućica za pse" ono o čemu se već mjesec dana najviše govori, predstava na koju doslovno hrle znani i neznani. Ovog se puta Romano Nikolić, glumac, redatelj i osnivač Arterarija, dohvatio teme koja se u Hrvatskoj gura pod tepih od Domovinskog rata naovamo. Tema su ratna silovanja, kako žena tako i muškaraca, kao i posljedice koje je taj brutalan čin ostavio u životima žrtava i njihovim obiteljima. "Kućica za pse" je (jako) teška predstava, ali ne zato što prikazuje sam čin silovanja (nema ga ni u tragovima), već zato što jasno pokazuje u kakvom spletu mržnje i krivnje više od trideset godina žive žrtve.
Tekst su, nakon višemjesečnih istraživanja u kojima su razgovarali sa stručnjacima koji svih ovih godina rade sa žrtvama silovanja, napisali Dorotea Šušak, Marko Mažić i Romano Nikolić, koji je predstavu režirao i koji je s Doroteom Šušak i dramaturg predstave. Priča je to o dvije obitelji, gledatelj ih sreće u nekom sasvim običnom životu: spremaju se punjene paprike, jede se juha, uči se matematika, tata se u parku igra s kćerkom...
Kroz sve te "obične" situacije probijaju traume i jasno je da su djeca kolateralne žrtve pakla u kojem žive roditelji, ma koliko ih oni pokušavali sačuvati od istine. I te situacije zapravo čine luk onog što se dogodilo i što se i danas događa: od šestogodišnjeg dječaka koji je gledao silovanje majke i koji si i kao odrastao čovjek ne može oprostiti što je nije spasio, do žene koja tek kada je i sama majka saznaje što se to dogodilo njenu ocu i zašto on nije bio tata kakvog je trebala.
Uz odličan tekst i odmjerenu režiju koja ne inzistira na eksplicitnim užasima te ih stoga čini još užasnijim u glavama gledatelja, glavni adut predstave su glumci: Anita Matić Delić majku igra nevjerojatno životno i precizno u ulozi koja balansira na tankom rubu patetike, koju ova glumica ne dozvoljava ni u jednom jedinom trenutku. Ona govori, šapće, njen krik "Sine!" ono je što nosite kući. A u još težoj je ulozi podjednako odličan Dušan Gojić. Nevjerojatna je činjenica da on u ulozi oca, osim vike i ljutnje oko matematike, malo govori, ali tom šutnjom donosi jasnu i tragičnu sliku svog lika. Svima je jasna. I bolno tragična.
No publiku (ma koliko stoička bila) u suze natjera sjajni Nikola Nedić, glumac kojeg publika obožava u zabavnim "Realistima" Teatra Exit, koji je ovdje u ulozi odraslog čovjeka koji se još nije pomirio s dječakom iz kućice za pse. Dvoje najmlađih: Jelena Graovac Lučev i Davor Tarbuk, koji je ulogu osvojio na audiciji, skladno zatvaraju peterokut glumačke izvrsnosti.
Savjet stoga glasi: svakako gledati "Kućicu za pse" jer to je kazalište koje se ne zaboravlja.
