Nakon odgode zbog virusne pandemije, u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u srijedu 24. lipnja ipak će biti premijerno izvedena nova verzija predstave “Vježbanje života” temeljena na onoj amblematskoj riječkoj predstavi čiji su autori bili Nedjeljko Fabrio, Darko Gašparović i Georgij Paro. Novu verziju nazvanu “Vježbanje života – drugi put” režira riječki intendant Marin Blažević, dramaturginje su Lucija Klarić, Maja Ležaić i Nikolina Rafaj, predstava je plod Hrvatske i Talijanske drame, a iz brojnog glumačkog ansambla vrijedi istaknuti imena Neve Rošić, Mire Furlan, Olivere Baljak i Zrinke Kolak Fabijan. Povod je to za razgovor s redateljem Blaževićem.
Opaki virus odgodio je premijeru nove verzije “Vježbanja života”. Koliko je Fabrija, Gašparovića i Para ostalo u vašem viđenju predstave?
Riječ je o bitno drugačijem dramaturškom konceptu, novoj dramatizaciji i različitom društvenom i političkom kontekstu u kojem nastaje “Vježbanje života – drugi put”. Naravno, neke scene iz romana pojavljuju se u obje dramatizacije, neke samo u novoj, druge samo u ondašnjoj. Oni koji su gledali prvu inscenaciju romana sigurno će prepoznati srodne dramske situacije i uočiti citate. Odnos dviju predstava “Vježbanja života” moje suradnice, suradnici i ja opisali smo kao “povremeni dijalog”.
Prva verzija ove predstave izvedena je kada ste imali sedamnaest godina. U kakvom vam je sjećanju ostala?
Živom. Ta je predstava doista ispreplela grad i Teatar kao ni jedna druga u povijesti riječkog kazališta. Činilo se tada da je ona vrhunac umjetničkih kapaciteta, onih dramskih, i potencijala lokalnog kazališta da se integrira u društveno tijelo i političke procese grada, čak do te mjere da se učini kako je jedna kazališna predstava doista postala okosnicom novootkrivenog, dotad dugo vremena zapostavljanog, pa i nepodobnog aspekta identiteta grada – fijumanskog, odnosno talijanskog. Nedugo nakon tadašnjeg “Vježbanja života” u Rijeci, gledao sam Parovu predstavu prema Krležinim “Zastavama” u Zagrebačkom kazalištu mladih, koja je u mojem sjećanju zasjenila umjetničku relevantnost “Vježbanje života”.
Zašto ste se u predstavu odlučili uvrstiti i dio autobiografije Mire Furlan?
Zato što smo u njezinu životnom putu i riječkoj povijesti od Drugoga svjetskog rata naovamo pronašli neke slučajne, začudne, pa i nevjerojatne podudarnosti. Također, učinilo nam se da bi njezin migrantski život i hollywoodska priča mogli biti pročitani i kao nastavak sudbine jednog od glavnih ženskih likova.
Među brojnim likovima “Vježbanja života” za 21. stoljeće nalaze se i neki aktualni riječki političari. Je li to samo kazališna provokacija ili ipak nešto više od provokacije?
Pojava Slavka Linića i Vojka Obersnela puno je više od provokacije. Riječ je o dvojici gradonačelnika koji su upravljali Rijekom protekla tri desetljeća, zastupali istu stranku, ali i bitno različite stavove o kulturi. Prvome je kultura primarno bila proračunska stavka, a drugome još uvijek jest jedna od strategija razvoja grada i lukobran slobode stvaranja i izražavanja. I jednoga i drugoga prikazujemo u ironijskom modusu. Prigodni, birokratski govor prvoga u povodu obnove legendarne predstave “Vježbanja života” sredinom devedesetih nas uspavljuje, a beskompromisni antifašizam drugoga u vremenu u kojem živimo još malo koga uspijeva istinski motivirati, što je zastrašujuće. Prvi, Linić, stoga postaje komički lik, a drugi, Obersnel, povijesna ličnost čiju bismo današnju borbu, posegnuvši za pojmom klasične dramaturgije, mogli navesti kao primjer – tragičke ironije.
Kako to da posljednjih godina više režirate opere?
Ja sam zapravo prije nekoliko godina stjecajem okolnosti započeo režirati opere i do “Vježbanja života – drugi put” samo sam opere i režirao. Kao i u slučaju Händelova “Julija Cezara u Egiptu”, tako i sada, povod nije bila, da tako kažem, redateljska namjera, nego odustajanje dvojice redatelja od “Cezara” odnosno “Vježbanja života” – Olivera Frljića, odnosno Laryja Zappie. Njihovi razlozi bili su objektivni i razumljivi – iznenadne kolizije s drugim projektima i obvezama – a meni je kao ravnatelju Opere u prvom slučaju i intendantu u drugome bilo preostalo samo otkazati te predstave ili prihvatiti izazov njihove realizacije u ulozi redatelja.
U čemu vidite najveći benefit od Rijeke kao europske prijestolnice kulture?
Sada, u vrijeme pandemije koronavirusa i svih njezinih posljedica, rekao bih da bi presudan ishod i vrijednost projekta Europske prijestolnice kulture mogao biti – opstanak ustanova i kulturnog života kakav smo u Rijeci imali do prije tri mjeseca i često bili nesvjesni njegova značenja s jedne, a krhkosti s druge strane.
