Previše je čak i za ova teška korona vremena. Iz dana u dana vijesti sustižu jedna drugu, čini se doista kao da netko negdje osniva nebesko kazalište. Jučer je, naime, stigla vijest da je u 90. godini umro Božidar Violić, veliki kazališni redatelj. Bio je fetivi Splićanin, čovjek iz čijih je djela ‘mirisao’ Mediteran, izniman autor iz čijeg se opusa posebno izdvajaju velika dijela velikih hrvatskih pisaca.
Sjećam se tako njegove režije “Žene bez tijela” Mate Matišića, u studenome 2012. godine u ZKM-u. Osvojila me ta predstava svojim ogoljelim minimalizmom i snažnom porukom. U priči koja govori o zločinu i o krivnji, o ratnom bezumlju, ali i poraću koje ne čini ništa za žrtve (glavni se junak, naime, želi oženiti ženom čije je silovanje gledao u ratu kako bi joj omogućio lakši život nakon svoje smrti), Violić je inzistirao na ogoljelosti scene i ljudi na njoj. Time je u prvi plan stavio složenost emocija. Bila je to predstava u kojoj je gledatelj prošao kroz sito i rešeto: od početnog smijeha do teškog čvora u grlu i želucu na kraju predstave.
Tada je Violić žalio što nije u prilici u Zagrebu režirati cijelu Posmrtnu trilogiju Mate Matišića. U intervjuu za Večernji list tvrdio je kako naša kazališta imaju otpor prema Matišiću, a demantirao je i tada rasprostranjenu tezu kako je upravo “Žena bez tijela” vrhunac negativnog pisanja ovog autora o braniteljima:
– On piše o tragediji branitelja. Mnogi su se branitelji ubili. Na to se nalijepi etiketa PTSP. Čovjek je bolestan, ali od čega? Od savjesti. Od prizora u kojima je bio. Uvijek postoje krvoločni pojedinci, ali u Matišićevim komadima i generalno među braniteljima ne znam bi li se na prste jedne ili dvije ruke moglo otkriti ljude koji su zlikovci – objašnjavao je tada.
Božidar Violić, rođen je 1931. godine u Splitu, gdje je završio klasičnu gimnaziju. Nakon završetka studija romanistike na Filozofskom fakultetu i režije na (tadašnjoj) Akademiji za kazališnu umjetnost, prvi je posao dobio na Radio Zagrebu. Od 1959. do 1972. stalni je redatelj u Gavelli, a iz tog kazališta, 1979. godine, prelazi u ZKM. Tamo je najprije bio umjetnički direktor, zatim radio kao dramaturg i redatelj, a iz tog je kazališta 1999. godine otišao u mirovinu.
Režirao je drame i opere, radio u mnogim našim kazalištima i na festivalima, paralelno bio profesor na ADU, gdje je odgojio generacije novih redatelja. Uz Kostu Spaića, Dinu Radojevića i Georgija Para smatrao se istinskim nasljednikom Branka Gavelle i njegova načina rada u kojem je tekst ne samo neprijeporan nego i svet. Violić je to dokazao režirajući ‘Ljubicu’ Augusta Šenoe, ‘Tri farse’ Nikole Nalješkovića, ‘Prikazanje života i muke svetih Ciprijana i Justine’ Marina Gazarovića, ‘Kvas bez kruha’ Antuna Nemčića, ‘Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja’ i ‘Svečanu večera u pogrebnom poduzeću’ Ive Brešana.
U povijest hrvatskog kazališta ostat će upisane i njegove režije djela: Molièrea, Weissa, Büchnera, Becketta, Pirandella, Shakespearea..., ali veliki se popis opet vraća na domaće autore, jer na njemu su i: ‘Mirisi, zlato i tamjan’ Slobodana Novaka (u njegovoj adaptaciji), ‘Sokol ga nije volio Fabijana Šovagovića, ‘Adagio’ Lade Kaštelan, ‘Galilejevo uzašašće’ Antuna Šoljana, ‘Smrt Stjepana Radića’ te završno djelo Mate Matišića.
O teatru je i pisao, objavio je niz važnih teatroloških djela, a bavio se i prevođenjem. U povijesti hrvatskog filma ostaje upisana njegova suradnja s redateljem Antom Babajom jer Violić je bio scenarist nekoliko njegovih filmova, od kojih su najvažniji ‘Breza’ i ‘Mirisi, zlato i tamjan’. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima i one za životno djelo Hrvatskog glumišta 2008. i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1994. godine. Božidar Violić je u javnosti bio poznat i kao suprug nekadašnje ministrice kulture Andree Zlatar Violić, a bit će pokopan u krugu obitelji.
