U umjetničkim krugovima američke savezne države Arizone posebnu pozornost privlači umjetnost Michaela Milivoja Barbarića, kojeg s pravom nazivaju likovnim šamanom, dok je u domovini odakle je otišao 1986. već pomalo zaboravljen. Njegovi materijali su drvo i neobični oblici iz prirode, koje dorađuje u svojem ateljeu nedaleko od grada Flagstaffa, spontanim nanošenjem boja i dodatnim oblikovanjem, stvarajući djela koja zrače strašću i pršte od energije. On radi spontano, prepušta se silama prirode poput kakvog indijanskog šamana i stvaralačkoj ekstazi, pa kritičari kažu da je nastanak njegovih skulptura ravan spiritualnom iskustvu. Satima i danima luta prirodom, istražuje, promatra, uživaljava se u njezine mijene i iz nje izvlači elemente koje pretvara u umjetnička djela. A sve je počelo sasvim slučajno…
Kao poslovni čovjek i vlasnik privatnog obrta u Phoenixu, često je vikendima odlazio u prirodu. Tako je kupio vikendicu nedaleko od Flagstaffa, na sjeveru pustinjske Arizone, te se ponovno posvetio umjetnosti kojom se bavio u Hrvatskoj. Jednostavno je otkrio potrebu da se likovno izrazi, pa je otvorio atelje i posvetio se skulpturi kakva je bila novost u tom dijelu Amerike. Kasnije je to postala njegova potpuna preokupacija. Možda ćete u njegovim radovima prepoznati utjecaj samouke hercegovačke kiparice Sofije Naletilić, poznate kao baba Penavuša. To nije slučajnost. Barbarić je odrastao na Širokom Brijegu, gdje se već u osnovnoj školi zainteresirao za umjetnost. U srednjoj školi otkriva stvaralaštvo te iznimne umjetnice, koja je tih godina bila prilično aktivna u stvaranju pa su je počeli primjećivati i kritičari i javnost. Divi se njezinim pričama i pristupu umjetnosti, oblikovanju biljnih i životinjskih likova od neobičnih komada drveta, šarenilu boja… Inspirira ga njezin način pronalaženja umjetničkih materijala u prirodi, ali kreira vlastiti umjetnički izričaj. Umjesto religijskim motivima koji su fascinirali Penavušu, okreće se političkim i globalnim temama. Istodobno razvija svoj talent za fotografiju, koja postaje njegova strast, a kasnije i značajan izvor prihoda.
Selidbom u Zagreb 1979. uključuje se u gibanja novog vala, radeći prvih mjeseci u kultnom Kavkazu, što mu je omogućilo poznanstva s njegovim ključnim akterima. Oduševljavaju ga performansi konceptualnih umjetnika, surađuje s raznim časopisima i objavljuje svoje fotografije u Večernjem listu, sarajevskim Večernjim novostima, AS-u, Areni i beogradskoj Dugi. Posebno su zapažene njegove reportažne, erotske i umjetničke fotografije. A obilježava ga i suradnja s poznatim zagrebačkim konceptualnim umjetnikom Tomislavom Gotovcem, čiji rad dokumentira.
U tom razdoblju je nastala i kultna fotografija Gotovca koji promatra grafit sa srpom i čekićem iz kojih curi boja, na potpornom stupu zgrade u središtu Zagreba, zbog čega je Barbarić bio na saslušanju, jer je motiv doživljen kao nagovještaj raspada socijalizma. Privlače ga političke provokacije, ali je svjestan da bi zbog toga mogao imati i ozbiljnih problema pa se odlučuje iseliti iz Jugoslavije.
Tako 1986. odlazi u Argentinu i živi dvije godine na granici s Brazilom i Paragvajem. Na vodopadima Iguazú upoznaje domorodačku umjetnost. Posebno ga inspiriraju skulpture od velikih komada drveta koje su tradicionalno izrađivali tamošnji Indijanci. Kasnije se seli u Teksas, a u potrazi za urbanim načinom života nastanjuje se u Phoenixu. Ostalo je povijest…
Kroz apstraktne forme osjeća bilo društva u kojem živi te na izniman način daje svoj obol svijetu koji ga okružuje. Stvara iz vlastite unutarnje potrebe i ne zanimaju ga tržište, trendovi, kritika i publika. U likovnom akademskom svijetu u Arizoni već je prepoznatljiv po svojem stilu. Međutim, unatoč velikoj potražnji, ne prodaje svoje skulpture. Kaže da ih još uvijek ne želi prodavati jer smatra da ima dovoljno novca za život, a prirodne skulpture oslikava iz ljubavi.
– Imam više od 50 skulptura, redovito ih izlažem, ali ne prodajem. Član sam i umjetničke udruge Art35n, kolege žele da prodajem svoja djela. Čini mi se da svi misle samo na prodaju, ali meni je draža ljubav prema tim skulpturama. Neke sam skulpture poklonio, a ostale još nemaju cijenu – zaključuje Michael Milivoj Barbarić.
Rado smješta svoja djela u prirodne pejzaže Arizone te ih fotografira. Redovito posjećuje domovinu, a osobito mu je drago što se danas u njegovu rodnom Širokom Brijegu, gdje se u njegovu djetinjstvu nije baš držalo do umjetnosti, nalazi nadaleko čuvena Franjevačka galerija te Akademija likovnih umjetnosti.
Hrvat koji ima zlatne ruke,rado bi kupio neku skulpturu ili sliku da je malo bliže.