– U Zagrebu nisam izlagao. Pokušavao sam u prošlom sistemu, ali odbili su me jer vladao je elitizam jedne posebne vrste. Odustao sam i rekao si da neću više nikada dok ne budem na bilo koji način pozvan. A u Zagrebu sam završio i srednju školu i Akademiju i toliko sam star da se više i ne sjećam tko je pjevao “Vraćam se Zagrebe tebi” – kazao nam je na otvorenju svoje prve zagrebačke izložbe jedan od najvećih suvremenih slikara istarskog polutoka i Hrvatske – Ivan Obrovac.
Smijemo se do besvijesti
Naslovljena “Pantoskopije”, izložba je otvorena u Laubi koja mu je uputila taj odlučujući poziv, a podnaslovljena “Obrovac na kvadrat” jer napraviti u Zagrebu pravu istarsku feštu pomogla mu je njegova kći Tamara Obrovac, poznata etno-jazz glazbenica. Bio je to performans glazbenih izvedbi Tamare Obrovac i Transhistria quarteta uz videoprojekcije radova Ivana Obrovca u režiji njegova učenika Matije Debeljuha.
– Volim tatine radove jer imaju kompleksnost, dubinu perspektive bez upotrebe klasičnih vizualnih sredstva kojima se to postiže. Kad ih gledam, svaki put u njima nađem nešto novo. Neki drugi svijet koji prodire, pa čak i paralele sa svojim načinom razmišljanja u odnosu na to kako on misli slikarski, iako razlika između onoga što ja radim je velika jer glazba se trenutačno i stvara i doživljava. Kad razgovaramo o omotima mojih albuma na kojima se redovito nalaze detalji njegovih slika, pronalazimo zajedničke točke u procesu stvaranja. Pravilo je da se oko svega dogovorimo, ali večeras ja sviram kako on slika – kazala nam je Tamara Obrovac pa, prisjećajući se odrastanja uz njega, dodala:
– Bio je i ostao divan tata. Igrali smo se do moje 18. godine i mislila sam da je cijeli svijet tata i igra i trebalo mi je vremena da shvatim da to nije baš tako. Jeli smo ćevape, gledali košarku, smijali se do besvijesti i beskrajno sam zahvalna da sam mogla odrastati uz takvog čovjeka koji me pustio da rastem i dao mi sve izbore koje sam mogla poželjeti. Kada sam ga jednom pitala: “Dok si me odgajao, jesi li znao što će se dogoditi i što ću postati?”, odgovorio je: “Pojma nisam imao. Nisam ja tebe odgajao, ja sam pazio da te drugi ne odgajaju.” To je tata. Takva sloboda i ljubav neizmjerno su važni za svako biće pa tako i za mene. U Laubi je izloženo 30-ak radova nastalih u posljednjih petnaest godina Obrovčeva stvaralaštva o kojima on kaže:
– Koncepcija izložbe i radova je dematerijalizirati slikarsku materiju koja ne smije dominirati da bi se kroz sliku afirmiralo sve ono što se zove meta. A sada pojednostavljeno, to znači da, s obzirom na to da je u pitanju izložba “Obrovac na kvadrat”, to meta trebalo bi značiti da slika vibrira na način kako to čini glazba, a zbog toga je ona dematerijalizirana kao slikarstvo, odnosno ono vibrira slično glazbenoj kulturi, ali istovremeno i onom što je u njoj nepoznato.
Diplomirao je na ALU u Zagrebu u klasi Alberta Kinerta. Rođen je u Smoljancima 1937. i svojevrsni je pionir u likovnoj pedagogiji. Zadužio je Istru neumornim radom u pulskim osnovnim školama, a smatra se i utemeljiteljem pulske Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna. Izlagao je na više od 40 skupnih te petnaestak samostalnih izložbi diljem svijeta. I prvi susret s modernom umjetnošću kustosice ove izložbe Leonide Kovač dogodio se upravo u susretu sa slikama Ivana Obrovca u Puli.
Odgojio generacije umjetnika
– Treba naglasiti da se veličina profesora Obrovca ne ogleda samo u njegovu individualnom radu nego upravo u njegovoj predanosti zajednici jer je on taj koji je ne samo osnovao umjetničku školu u Puli nego je i ranije ne samo obrazovao već i odgajao generacije istarskih umjetnika. Ovdje izloženo nije cjelovit prikaz njegova opusa jer njegov rad odvija se više od pola stoljeća. Ono što je mene privuklo ovom izboru su odnosi naslova slika i onoga što je na njima vidljivo. Neke se zovu “portali”, neke “kontinuumi”, neke “holografi”... pitala sam se što to znači. Kad smo se ljetos susreli, rekao je da ga je ovdje zanimalo uspostaviti poveznicu između slikarstva u kojem je umjetnički čin neponovljiv i grafike koja je reproducibilna tehnika. Iz njegovih slika vidljivo je da stvari ne prestaju, da se one pojavljuju u drugačijim oblicima i da moramo uvijek imati određeno pamćenje, sjećanje da smo nastali od onih koji su bili prije nas i to uči i svoje studente. Kroz prvi sloj vidljivog, kada se ponovno zagledamo, vidimo nešto drugo. Čitajući i njegove teorijske tekstove, vidjet ćete da je duboko svjestan situacije današnje tehnološke reproducibilnosti, odnosno vremena u kojem živimo, digitalnog doba u kojem ono ljudsko pomalo nestaje – kaže Leonida Kovač.
