Da je priču o Domovinskom ratu, obojenu uzbunama, bombardiranjem, neizvjesnošću, usamljenošću i strepnjom za goli život moguće učiniti toplom, duhovitom i prepunom ljubavi, predstavom “Šarengrad”, premijerno izvedenom u srijedu u zagrebačkom Teatru &TD, pokazale su redateljica Renata Carola Gatica i koreografkinja Natalija Manojlović.
Lišena mučnih slika stradanja, predstava na sasvim drukčiji način progovara o hrvatskoj ratnoj stvarnosti kojoj smo svjedočili početkom 90-ih.
Ratni je vihor ženama iz Šarengrada otpuhao muževe na prvu crtu bojišnice, ostavivši ih same i nezaštićene. U tom kaosu i beznađu, utočište su pronašle u sigurnom, zaštićenom svijetu sapunica, fiksirajući se na ljubavne jade glavnih likova, dok se istodobno oko njih ruši svijet i raste mrak.
Žene iz Šarengrada ne ispuštaju svoju slamku spasa čak ni kad u bombardiranju strada TV-odašiljač, već pokušavaju na sve moguće načine (preko telefona, radijskog signala...) ostati u vezi sa svojim skloništem, svojom omiljenom sapunicom i – najboljom prijateljicom.
Onako usamljene, žene žude za ljubavlju te spas pronalaze u mašti, sanjareći o markantnom muškarcu s kojim će pronaći životnu sreću i tako pobjeći od svih strahova i užasa koje im donosi mračna ratna zbilja. Salve smijeha u velikoj dvorani Teatra &TD prolomile su se u trenutku kada žene tresući i vješajući gaće i grudnjake, u domoljubnom zanosu iz svega glasa pjevaju pjesmu “Moja domovina”. Duhovita je to i sasvim jasna poruka upućena političarima.
One su pred užasima rata pobjegle u sapunice
Vješajući rublje u domoljubnom zanosu pjevaju “Moju domovinu”, ratni im je vihor muževe otpuhao na bojišnicu, a one sanjare o markantnom spasiocu
Još nema komentara
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.