Svi koji su žalosni što je završila turska sapunica "1001 noć", čiju je zadnju epizodu, prema pisanju medija – gledalo čak 900.000 hrvatskih građana, mogu neki novi nastavak na tu temu vidjeti na izložbi "Onurov dvojnik", koja se 15. lipnja otvara u galeriji Kazamat u osječkoj Tvrđi. Slikar Danko Friščić iskoristio je svoju sličnost s popularnim likom iz serije pa se njegova fotografija našla među petnaestak radova izložbe "Onurov dvojnik" koju je autorski koncipirao povjesničar umjetnosti Marijan Špoljar. Špoljar je okupio umjetnike koji u svojemu radu interpretiraju medijski posredovanu stvarnost. Na izložbi "Onurov dvojnik" sudjeluju Stjepan Šandrk, Davor Mezak, Siniša Labrović, Saša Živković, Željko Badurina, Snježana Ban, Nikolina Ivezić, Helena Janečić, Ana Schaub, Matko Vekić, Ivan Fijolić, Danko Friščić i Nemanja Cvijanović.
Prema Špoljarovim riječima "onuromanija je tako doživjela klimaks, svjedočeći niz – za sociologe, mediologe, politologe, filozofe – zanimljivih činjenica i po(r)uka koje učvršćuju naše poglede na odnose i vrijednosne relacije unutar suvremenog društva medija, spektakla i potrošnje.
Kao logični marketinški završetak masmedijske trakavice o ljubavima i mržnjama u Turaka pojavio se u nas i natječaj o Onurovu dvojniku i Šeherezadininoj dvojnici: slučaj je htio da u izboru za najsličnijeg dvojnika televizijskog junaka pobjedi jedan – umjetnik. Prošavši kroz sve procese maštovite medijske eksploatacije i okušavši sve finese u, kako sam umjetnik kaže, spektaklu masmedijski generirane promjene identiteta, svhatio je koliko se na jednome, samo na prvi pogled banalnome primjeru, mogu simbolično pročitati sve naše priče o Zapadu i Istoku, simulaciji i stvarnosti, fikciji i zbilji, stvarnome i lažnom identitetu... Što umjetnost tu, kao komentar ili analiza, može, a da se ne pretopi u fluidnu stvarnost? Osobito u svijetlu činjenice da je ona već, najmanje od Duchampa, izgubila svoja homogena mjerila i svoja stroga disciplinarna određenja. Proces rastakanja njezine cjelovitosti posebno je vidljiv u vrijeme kada industrija kulture prožima i apsorbira sva, do sada, manje-više cjelovita područja, te dekonstruira i umjetničko djelo kao univerzalnu tvorevinu jasnih značenja, formi i pozicije. Strukturirana kao opća i potpuna slika svijeta i određena njezinim tehnološkim i proizvodnim vrijednostima, ta je kultura koliko neupitna, globalna akumulacija znanja i informacija toliko i rasadnik za nicanje permanentne sumnje. U igri su, dakako, dva viđenja koja se oslanjaju i na dvije teorijske pretpostavke: s jedne strane, pretpostavka intaktnosti društvenim vrijednostima normirane kulturalne prakse, a s druge, utemeljenje jednoga posve novoga, samorazumljivog i samogenerirajućeg kulturalnog polja.
U središtu oba pristupa je pitanje statusa i karaktera slike. Naspram određenja slike kao pisma i jezika javlja se, u okvirima nove, na medijima bazirane transformacije, njezino postavljanje u poziciju nove realnosti, nesklone da svoje mjesto brani instrumentima i metodama razumijevanja „slike kao simboličkog prijenosa ideja, formi i sadržaja imanentnog slici“. Umjesto toga, karakter i značenje „slikovnog zaokreta“ je u tome da se uspostavi novi prostor slike, nesvodiv na tumačenje koje je uvijek podložno društvenim zadatostima, pa i implicitnoj pragmatici te konvenciji i pravilima jezika, kaže u jednom dijelu teksta kustos Marijan Špoljar.
