Nakon uspješne koprodukcije Opere zagrebačkog HNK-a s bečkim Theater an der Wien i “Ukletim Holandezom” s puno se uzbuđenja očekivala i koprodukcija s opernim festivalom Sferisterio iz Macerate i Puccinijevom zahtjevnom operom “Turandot”.
Poput “Holandeza”, i osuvremenjenu i nekonvencionalnu operu “Turandot” zagrebačka je publika dočekala rijetko viđenim i potpuno zasluženim ovacijama. Iako bi se o režiji Stefana Riccija kao plodu kreativnog dueta Ricci/Forte moglo nadugačko raspravljati, riječ je o vizualno iznimno atraktivnoj opernoj predstavi koju je scenograf (i oblikovatelj svjetla) Nicolas Bovey maksimalno raširio po pozornici, a kostimografkinja Marta Bevilacqua dala prozračni i elegantni filmski štih.
Dramaturški lajtmotiv predstave je velika skulptura polarnog medvjeda, i zlokobna i zamamna u isti čas, uostalom baš kao i surova princeza Turandot koja sadistički nezaustavljivo ubija prosca za proscem u svojem bijegu od erotskoga i ljubavnog ostvarenja. Redatelj Ricci dobro poznatu radnju opere dinamizirao je uvrštenjem mimičara koji poput pasa čuvara prate Turandot na njezinu krvavom putu prema ljubavi, čas odjeveni u nekakve maskirane nindža-ratnike, a čas ogoljene gotovo do kraja.
Dvojac Ricci/Forte, kojima je “Turandot” prvi izlet u operu (za koji su nagrađeni nagradom “Franco Abbati” za najbolje redateljsko ostvarenje u protekloj godini u Italiji, svojim su energičnim mimičarima na mahove doslovno zagorčavali život solistima i otežavali im pjevanje potežući za ruke, a publici su priuštili i brutalne scene kao što je ubojstvo djece iz puške. Ali razigrali su predstavu, razbili monotoniju predvidljive operne režije, a da pri tome nisu intervenirali u Puccinijevu partituru.
A za nju se odlično pobrinuo talijanski dirigent Marcello Mottadelli, zahvaljujući nadahnutom orkestru, ali i odličnom zboru koji je uvježbao Luka Vukšić, koji u Puccinijevoj operi “Turandot” ima itekako zahtjevnu ulogu. Ako nemate vrhunskog tenora i posebno iznimnu dramsku sopranisticu, onda je stavljanje opere “Turandot” na repertoar samoubilački čin za svaku opernu. No u ovom zagrebačkom slučaju i upravi i publici se posrećilo. Talijan Renzo Zulian idealni je, svjetski Calaf, pravi profesor i pjevanja i muziciranja, otjelotvorenje rasnog talijanskog tenora stare škole. Potpuno ravnopravna partnerica bila mu je slovenska sopranistica Rebeka Lokar koju zagrebačka publika već poznaje, a koja se snašla i kao glumica, a upravo je briljirala otpjevavši svoju Turandot u furioznom i dominantom stilu kakav se rijetko čuje uživo.
Valentina Fijačko Kobić svoju je eteričnu pučinijevsku kvalitetu napose pokazala u ariji robinjice Liú iz trećeg čina, dok sve komplimente zaslužuju razigrani Davor Radić, Ivo Gamulin i Mario Filipović kao Ping, Pong i Pang. Berislav Puškarić bio je zvučni Timur, a Božimir Lovrić odveć prigušeni Altoum za razliku od Nevena Palečeka kao mandarina.
