– Pula je specifičan filmski festival. Hermetični filmovi često se izgube u tom ogromnom prostoru, a filmovi za publiku pak prodišu. Mislim da našem filmu prostor Arene neće naškoditi. Nadam se da će publika emotivno prihvatiti film. Htio bih da se identificiraju s našim antijunakom. Da kroz smijeh i suze prođu njegovu katarzu. Ali pulski festival ima i svoje naličje, tako da ga mnogi filmaši izbjegavaju. Naša filmska zajednica opterećena je intrigama, a Pula katkada postaje poprište. Htio bih iz Pule izaći čist i zadovoljan – govori redatelj i scenarist Pavo Marinković uoči današnje projekcije svog filma “Ministarstvo ljubavi” na pulskom festivalu.
Humoristična drama o posebnom odredu državnih inspektora koji u prijestupu hvataju udovice palih branitelja koje su skrivećki počele živjeti s novim partnerima kako bi i dalje dobivale mirovine svojih muževa, bavi se temom istodobno potencijalno humorističnom i društveno oštrom. Ishodište za nju Marinković je našao u prilogu na teletekstu koji je govorio o tom problemu kroz prizmu donošenja novog obiteljskog zakona.
– U eri velikih kleptokratskih skandala koji su svima poznati prijestup udovica čini mi se bezazlen, tako da mi je nije bila namjerna nikoga osuditi. No, mislim da mi je potencijalna situacija s obiteljskim zakonom pružila zanimljiv materijal za film. Udovice same po sebi za priču nisu dovoljne. Da nema njima suprotstavljenog gogoljevskog antijunaka, sve bi ostalo na dosjetki. Ovako mi se čini da smo ispričali dirljivu priču o samoći i čestitosti. Radi se o paradoksu, naš glavni junak je u stvari, iako u braku – usamljen. A hvata i prokazuje one koje se protiv samoće bore prijestupom – udovice – objašnjava Marinković.
Kakav je vaš stav prema tom problemu? U filmu, naime, ispada da su na kraju nemoralni inspektori, a ne oni koji potkradaju. I onda još oni, tipično po našem, drže moralna predavanja glavnom junaku.
Nisam imao namjeru djelovati pedagoški ili odgajateljski na publiku. Zanimali su me u prvom redu oblici ljudskog ponašanja. Ali kad me već pitate... Naravno da nije lijepo potkradati državu. Nije ni moralno. Ali zar nije jedan naš političar nedavno rekao “da bi on krao kad bi mogao krasti”. Kod nas, slično kao u Rumunjskoj, ne postoji razvijena svijest o tome da ne valja potkradati državu. U Austriji je odgovornost prema javnom novcu i državnoj blagajni veća. Porez se plaća jer je to “opće dobro”. U konkretnom slučaju čini mi se da je zakonska odredba pomalo bizarna. Novcem za penziju htjelo se biti velikodušan prema onima koji su stradali, ali sada su nove odredbe okrenule političku korektnost naglavačke.
Drugim riječima – udovice ne opravdavam, ali i ne osuđujem. Ono što rade je za ovu sredinu još uvijek nepopravljivo – ljudski. Naše inspektore – glavne likove Krešu i Šikića – želio sam prikazati kao čestite ljude, ali koji ne rade baš čestit posao. Prokazivanje drugih uvijek je antipatično, i u životu i na filmu. Bez obzira na to štitili vi ustavni poredak ili ne. Dakle, u tim sukobljenim stranama nisam tražio negativce. Jedni se žele obraniti od samoće, a drugi ne žele ostati bez posla. A svi su zapravo žrtve. Pravi antagonist je šogor glavnog junaka koji ga šalje u tu vatru i koji simbolizira prijetvornost establišmenta. Zaklinje se u obiteljske vrijednosti, a vodi dvostruki život. Na kraju – udovica koja je ostala bez penzije tim činom otvorila je sebi prostor za novi početak, tako da ne bih rekao da zastupam potkradanje države. Nisam želio filmom biti politički korektan, ali sam želio biti pošten prema svojim junacima.
Očekujete li neke kontroverzne reakcije u nas? Posljednjih mjeseci živjeli smo vrlo neurotičnim i neuravnoteženim stilom, posebno po ovakvim pitanjima.
Ne znam. Možda bude nekih ideoloških napada ili prigovora. Ali mislim da se film od toga može sam obraniti. Film jest po mojem mišljenju subverzivan, ali i pošten.
Film je nastao u koprodukciji s češkim fondom. Ranije ste najavljivali da će u filmu glumiti Jan Budar i neki drugi češki glumci, a da će snimatelj biti rumunjski direktor fotografije Andrei Butica. Kako to da do se to nije dogodilo?
Češki su koproducenti željeli da glavni glumac bude Čeh, a Jan Budar, poznati češki glumac, pokazao je velik interes da glumi Krešu. S njim sam već bio surađivao u “Ljubavnom životu domobrana” i uvjerio se da se radi o izvanserijskom talentu. No, nije isto glumiti čečenskog terorista u nekom američkom blockbusteru ili psihološki zahtjevan lik na jeziku koji ne poznaješ i mentalitetu koji slabo poznaješ. Zapravo, to je bila moja pogreška.
Nakon nekoliko mjeseci učenja scenarija i nekoliko dana proba, odlučili smo prekinuti suradnju. Ta je odluka bila vrlo bolna za sve involvirane, ali uvjeren sam da je bila ispravna. Bog mi je nakon toga poslao Stjepana Perića. U jednom treutku – dok se razvijala koprodukcija – imali smo i rumunjskog koproducenta. Kako živim u Bukureštu, poznajem Andreia Buticu i cijenim njegov rad. No, dogodile su se dvije stvari. Rumunjski koproducent nije pronašao novac pa nije postojala nužda za rumunjskim autorskim udjelom. Osim toga, dogodio se i konflikt s terminima i u određenom trenutku Andrei je morao odabrati. Odlučio se za film “Dogs” svog prijatelja Bogdana Mirice koji je ove godine osvojio nagradu FIPRESCI u Cannesu. Donio je ispravnu odluku i ostali smo prijatelji. Direktor fotografije nam je tako Simon Tanšek iz Slovenije, jedan od najboljih snimatelja u regiji, istovremeno pouzdani profesionalac.
Već godinama zbog posla supruge živite u inozemstvu. Neko ste vrijeme bili u Češkoj, sad u Rumunjskoj... Koliko vam boravak u tako jakim autorskim sredinama pomaže u razvoju vlastitih ideja i eventualnim kontaktima?
Nisam o tome previše razmišljao. Više doticaja imam s austrijskom kulturom jer mi supruga kao kulturni ataše Austrije često predstavlja i austrijsku kinematografiju u Rumunjskoj. A austrijska kinematografija je trenutno zanimljiva i živa; filmovi su im istovremeno i teški i duhoviti. Čehe sam s uživanjem pratio sve do 90-ih, ali danas kao da se ta jednostavnost i lepršavost izgubila u izbrušenom profesionalizmu, ali i pretencioznosti. Rumunji su pak festivalsko čudo, ali ne komuniciraju najbolje sa svojom publikom. Ali također su duhoviti, inovativni, imaju sjajne glumce, sjajne snimatelje – naravno i redatelje. Zanimljiva je razlika između Češke i Rumunjske. Sjajni profesionalni sustav u Češkoj plus sjajna akademija i kapitalizam nisu iznjedrili bogznašto, dok su Rumunji, s osrednjom akademijom, malo novca i nekoliko inovativnih gurua pokrenuli filmsku revoluciju. Tako da pokušavam učiti, naravno, ne kopirati. Ali moji su uzori, osim čeških klasika, ipak Amerikanci, Britanci….
Planirate li povratak u Zagreb?
Hrvatska mi nedostaje iako sam relativno često u Zagrebu. Definitivni povratak trenutačno nije moguć, ali za godinu dana planiram život na relaciji Zagreb – Beč.
Što je u planu s filmom nakon Pule?
Kinodistribucija u Hrvatskoj započet će 27. listopada, a distributer je Blitz. Za međunarodni plasman vrlo je teško promovirati komediju (dramu) iz male kinematografije. Imamo agente za prodaju, o filmu se brine jedna etablirana firma iz Londona. Međunarodna premijera bit će na jednom velikom i uglednom međunarodnom festivalu u rujnu. Uslijedili su i još neki lijepi pozivi tako da se nadam da nismo napravili tek jedan ugodan lokalni filmić.
>> ‘Ministarstvo ljubavi’ bit će komedija u kojoj humor ne mislimo silovati
