Trebala je proći čak 21 godina da se veliki redatelj Paolo Magelli vrati na Splitsko ljeto. Sam kaže kako nije do njega, nego do intendanata koji ga nisu zvali. No, sada je tu, u gradu pod Marjanom, na Meštrovićevu Kaštilcu postavlja “LizistRATu”. Djelo je nastalo prema motivima Aristofana, Homera, Predraga Lucića i Mate Matišića, a uz redatelja je i njegova stalna suradnica, dramaturginja Željka Udovičić Pleština. I baš kao što to Magelli voli, jasno i jezgrovito, na internetskim stranicama Splitskog ljeta predstava se najavljuje trima značajnim rečenicama: “Rat i Mir. Žene i Muškarci. Seks i politika.” To je jedina dramska premijera ovogodišnjeg Splitskog ljeta, a pogledati je možete u srijedu, 27. srpnja.
U programskoj knjižici, nakon što se “LizistRATa” postavlja u međuprostor između rata i mira..., stoji i sljedeće: “Prate nas od jutra do neprospavanih noći – u krug. Teatar, kao još uvijek sveto mjesto, mjesto diskusije i postavljanja pitanja, svojevrsno proročište, Delfi našega vremena, ostavlja nam prostor koji nudi potragu za istinom. Na tome i takvome poprištu četiri su se britka pera, za ovu predstavu, ukrstila oko iste teme – rata. Aristofan, koji prvi piše grčku komediju sa ženskim likom u glavnoj ulozi: ‘LizistRATa’ koje ime znači ‘ona koja rastače ratove’, slovi i za najraniji tekst zapadne civilizacije koji se bavi pitanjem marginalizacije žene, no u kontekstu šire pacifističke poruke koja tome komadu još i danas garantira aktualnost. Seks i politika dva su najjača poticaja ne samo socijalnih nego i muško-ženskih odnosa, znao je već i Aristofan. Svjedočimo da u sprezi s novcem i u današnjem životu politika i seks imaju presudnu ulogu. No unatoč lascivnom izvrgavanju satiričnim oštricama kojima ćemo vas gađati i žestokoj poruzi konkretnih pojava, cilj nam je otvoriti put utopijskim idejama o preobrazbi društva u svijet bez sukoba, mržnje i ratova kako među državama tako i među spolovima. Homer se scenski nadovezuje dijelovima svoje ‘Ilijade’ nastale u ‘razdoblju najdublje tame’ nakon provale Dorana u Grčku. Taj ep o zadnjoj godini Trojanskoga rata donosi u ovoj predstavi opise žrtava, mitove i istinu, junaštvo i besmisao istog, prokazuje i pokazuje tragično i komično, djelanje i filozofiju.
Lucićeva poezija, dragulj antiratnog pjesništva, amalgam je scenskoga zbivanja i pokretačka snaga ideje ove antiratne kazališne pustolovine. Matišić pak, bez imalo patetike, vrlo uvjerljivo oslikava tragičan način na koji ratne strahote određuju i današnji život, nastavljaju trajati u ljudima koji su krenuli u rat braniti svoju zemlju, ali se nisu mogli othrvati. I smijemo se svemu tome. Istina, gorko.”
Sve to teme su za razgovor sa slavnim redateljem, s kojim smo razgovarali u hladu parka Vile Dalmacije, uoči premijere koja se iščekuje s nestrpljenjem. Naime, ovaj je komad u Splitu posljednji put postavljen prije četrdeset godina, a još se i danas pamti Bućanov plakat za tu legendarnu predstavu.
Kako je kod vas “Lizistrata” postala “LizistRATa”?
Ovo djelo postavlja se na različite načine: i kao komedija, kao opera, kao balet. Aristofan je bio komediograf, opsjednut ženskim počelom u priči. Njegova “Lizistrata” smatra se prvim ženskim komadom u povijesti čovječanstva. I povijesti kazališta. U suradnji sa Željkom Udovičić Pleština i temeljem dubokih diskusija s Marinom Vujčić, a djelo je prevela Lada Kaštelan, zaključak je bio: mi ćemo preko Homera. On je prolog za našu predstavu koja funkcionira tako što kao epilog ima Matišića, a tu je i nezamjenjiv Predrag Lucić i njegovi stihovi. Oni čine nit putovanja unutar predstave koja govori o nama, Europljanima, o 2600 godina povijesti čovječanstva u kojima ljudi ratuju. A sve to zahvaljujući muškarcima. Nudili su nemoguću utopiju rata i usvajanje neprekidnoga kajanja. Europa se od rata nije rastala do danas, opet se krvavo ratuje na njenu teritoriju, ni Nijemci nisu do kraja riješili taj problem, a ni Talijani. Tako je ova predstava kritika te ratne faktografije i ratne povijesti.
Kako to da zastupate ideju da bi upravo žene trebale biti na vlasti u svijetu?
Zapravo se pitam zašto žene, koje tako i tako čine većinu, ne preuzmu vlast? To me interesira više nego svi drugi pokreti. Nemam ništa protiv feminizma, ni apsolutnih seksualnih sloboda. To su legitimni procesi. Pitam se zašto ne postoji smjena na vlasti između muškaraca i žena. Žene po prirodi nemaju ratni nagon. Ova predstava indirektno postavlja to pitanje. Ona treba ostaviti trag da potakne žene na razmišljanje. Želimo promijeniti priču. Postoji ženska politička odgovornost. Možda ju je najbolje definirati divnom rečenicom iz ovog teksta, koja kaže: “Rat je muški posao, a mir neka bude ženski...” Na žalost, ne vjerujem u tu Aristofanovu utopiju. Nacija je “pregažen”, retrogradni oblik organizacije društva. Vječno je aktualna diskusija između Machiavellija i Guicciardinija, polemika usred najljepšeg trenutka renesanse, u 16. stoljeću. Uz milijun malih ratova stigli smo do kulturne revolucije, a što će nam država? Ujedinjenje je Italiju bitno unazadilo i provincijaliziralo. Rezultat te ujedinjene monarhije brzo je doveo do fašizma i nečega što ne pripada renesansnoj kulturi. Postoje oblici da se sačuva autonomija i svoje ja a da se ne ide u rat. Htio bih ovom predstavom dati antiimperijalistički recept.
Koji bi to recept bio?
Kad bi se strogo poštovale druge kulture i drugi teritoriji, sve bi bilo drukčije.
U predstavi ste angažirali uglavnom mlade glumice splitskoga dramskog ansambla. Otprije poznajete samo Nives Ivanković. Kakva je podjela uloga, jeste li zadovoljni?
Osim Nives (Nives Ivanković, op. a.) druge sam prvi put vidio na čitačkim probama. Petra Kovačić jednostavno je rođena za grčku dramu. Podjela je bitna za svakoga redatelja, a ja sam želio da u “LisitRATi” bude kolektiv koji pokazuje vlastitu umjetničku snagu. I mušku i žensku! Ovaj ansambl je strašno talentiran i pred tim je mladim ljudima velika budućnost. Ansambl, uostalom, znači zajedno! Zato se, primjerice, zove Berliner ansambl. Splitski ansambl ovom predstavom pokazuje što znači biti zajedno. To je i bio jedan od ciljeva ovog mog posla.
Došli ste u Split s gotovom pričom i kompletno razrađenom idejom izvedbe cijele predstave?
Normalno. Na probama se ideje ne traže, ali uvijek ima vremena za umjetničko istraživanje. Priča o predstavi mora postojati prije prve probe. Htjeli smo zapravo za ovogodišnje Splitsko ljeto raditi operu “Za tri groša”, ali komplicirano je s glazbenim pravima i u međuvremenu je počeo rat u Ukrajini, na tlu Europe. Zapravo, rat nikad i nije prestao na ovom našem kontinentu.
Kako ste odabrali lokaciju za “LizistRATu”, kakva je scenografija?
Kad sam došao u Kaštelet, rekao sam: To je to! Zatvoren, s jednim bunarom u sredini. Lekcija koju bi grad trebao izabrati za svoju arhitekturu jer je savršen način povezivanja suvremenog s prošlošću. Kaštelet je idealna pozornica za ono što nam je trebalo za ovu priču. Nismo išli na neke spektakularne zahvate i nismo imali potrebu graditi. Scenografija je sam Kaštelet! Imamo u predstavi intervenciju s videom, koji nije naše nastojanje da ilustriramo događaje na sceni, nego upravo taj video pokazuje što Kaštelet nudi u funkciji predstave.
Postoji li mogućnost da se ova predstava prebaci u zgradu teatra, je li šteta što će biti samo tri izvedbe na Splitskom ljetu?
Nismo razgovarali o životu predstave nakon i izvan Splitskog ljeta. To ne ovisi o meni. Možda bi se mogla izvoditi nekoliko ljeta zaredom. Pa Shakespeareov “Hamlet”, u mojoj režiji, u Dubrovniku igra već četvrtu godinu zaredom.
U Splitu niste radili punu 21 godinu, a u razdoblju od ranih 80-ih do 2001. režirali ste u HNK i na Splitskim ljetima čak deset predstava. Zašto vas nije bilo protekla dva desetljeća?
Riječ je o legitimnom nezvanju intendanata koji su vodili HNK Split. Zato me nije bilo. Ne znam iz kojih je razloga u ovoj državi kultura prvenstveno pogrešno participirana. Za suradnju na Splitskom ljetu 2022. pozvala me Marina Vujčić dok je bila ravnateljica Drame, a s tim se suglasio intendant Srećko Šestan. Bilo bi zanimljivo pogledati sudsku praksu u Hrvatskoj sve te godine koliko me nije bilo u Splitu i vidjeti kome se i za kakav “zločin” daje 21 godina zatvora...
Imam dojam da se u kazalištima u posljednje vrijeme sve radi nekako na brzinu?
Ne vjerujem u teatar koji se može napraviti u mjesec dana, u ono “dođi pa napravi”. Nekad su se predstave pripremale po pet-šest mjeseci. Jedino je Francuska još zadržala razliku između “production” i “création”. Nijemci puno proizvode, a ja sam apsolutno protiv takve filozofije. U društvu u kojem živimo teatar je jedino mjesto istine, mjesto dijaloga s inteligencijom grada. To se ne može pronaći na internetu, u virtualnom svijetu, gdje je sve manje kulturoloških debata. Na internetu je na vlasti trovanje budalaštinama, a kazalište bi trebalo biti jedino nekontaminirano mjesto za razgovor o našim problemima sa zvijezdama.
Kakvi su vam planovi, što nakon Splitskog ljeta?
Idem u Sarajevo raditi “Ivanova”. Imam dogovorene poslove za dvije godine unaprijed.
Svijet uništen pms-om i kojekakvim intrigama...🤓