I dok je bila na vrhuncu karijere, pjevajući na najuglednijim opernim pozornicama svijeta, Ruža Pospiš Baldani nije voljela pompu, svečanosti, govore i medijsku pozornost. Zadržala je osobine kakve je imala i kao učenica varaždinske Glazbene škole: jednostavnost, skromnost, odanost prijateljima i zaljubljenost u intimu obiteljskoga života. U takvu raspoloženju je dočekala svoj 80. rođendan, koji slavi danas, 25. srpnja, u svojoj ljetnoj oazi u Lozici kraj Dubrovnika.
Već potkraj svibnja svoj zagrebački dom zamijenila je dubrovačkim podnebljem, dokazujući da su Varaždin, Zagreb i Dubrovnik tri njezine životne odrednice. Uz slavljenicu će biti najmiliji, sinovi Marko i Lovro s obiteljima. Poznato je da je Ruža sretna baka, privržena svojim unukama. Nedostajat će samo Cuco, što je nadimak Ružina supruga Jana Baldanija, gospara rođenjem koji je preminuo na svoj 86. rođendan, na Božić 2019. O Ružinoj karijeri sve se zna i sve je zapisano i njezino je ime uz bok najvećih pjevačica u povijesti hrvatske vokalne reproduktivne umjetnosti. Općepoznato je da je bila miljenica publike i kolega u svim teatrima u kojima je nastupala. Primjerice, u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu ostvarila je 170 nastupa, djelujući od 1965. do 1987. godine. Punih sedam sezona bila je angažirana u newyorškom Metropolitanu, na pozornici milanske Scale imala je 26 nastupa, a 18 u Bečkoj državnoj operi.
Premda su je uloge i njezin mezzosopran - koji zvuči poput orgulja, a Lovro pl. Matačić uspoređivao ga je s violom - vodili opernim meridijanima i paralelama, ostala je vjerna hrvatskoj publici i zagrebačkome HNK, na čijoj je pozornici debitirala 1961. godine i na kojoj je 18. listopada 2002. imala posljednji scenski nastup pjevajući Azucenu u Verdijevu "Trubaduru". Pred koncertnu publiku posljednji je put izišla u varaždinskoj katedrali, početkom listopada 2006. godine na 36. Varaždinskim baroknim večerima, sudjelujući na svečanom koncertu u povodu 45. obljetnice njezina umjetničkog rada, uz Filharmonijski komorni orkestar iz Münchena, pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića. U Ružinu su opernome repertoaru bile 34 operne uloge, a tri je posebno određuju: Bizetova Carmen, antologijski Gluckov Orfej i Verdijeva Amneris, koju je 1987. pjevala i podno egipatskih piramida. Tu je i niska Wagnerovih: Brangäna, koja je Ružin zaštitni znak u wagnerijanskom repertoaru i koju je obožavao Herbert von Karajan, zatim Erda, Fricka i Waltraute.
S Bizetovom Carmen putovala je svijetom, pjevajući je u raznim produkcijama. Bila je prva Carmen Don Joséu Joséa Carrerasa. Kad je 1975. operni svijet slavio 100. obljetnicu pariške praizvedbe "Carmen", Ruža je bila najtraženija. Otpjevala ih je pedesetak: londonski Covent Garden, Bečka državna opera, Teatro San Carlo u Napulju, Teatro Real u Madridu... Na vrhuncu karijere znala je biti zauzeta i po tri godine unaprijed. Čime je to baš njezina Carmen opčinila svijet? Operni znalci su suglasni: u Ružinoj interpretaciji to nije bila divlja i vulgarna Ciganka, nego profinjeno biće sazdano od strasti iz kojega pritajeno suklja vulkanski temperament.
- Nisam samo Carmen! - uskliknula je svjesna da se Bizetova opera nadvila nad njezinom karijerom, najvećom nakon Milke Trnine i Zinke Kunc Milanov. Najbolje ju je odredio Davor Schopf, nakon zagrebačke izvedbe "Borisa Godunova" 2002., u kojemu je briljirala kao Marina, napisavši: "kraljevska u glasu, pjevanju i držanju". Hrvatskoj primadoni nudili su i predlagali tijekom karijere razne uloge i Ruža ih je pažljivo birala, rekavši jednom: "Ne želim postati glazbeni automat, živim za glazbu, ali ne želim zbog nje umrijeti".
