'BOJNIK' KRISTIJANA MILIĆA

Poslije svakog rata vojnici postaju teret, pa i u Hrvatskoj

Bojnik
Foto: ZagrebDox
1/3
28.02.2017.
u 11:02

Film je inspiriran zapisima iz knjige "Pod okriljem magle", koju je prije desetak godina napisao glavni protagonist filma, bojnik Ratković

Izuzetno sam ponosan jer imam pravo reći da sam jedan od prvih, ali ne smatram se boljim od drugih, ne smatram se zaslužnijim – kaže u jednom od kadrova filma umirovljeni časnik HV-a Siniša Ratković. Srećom je, ispod plašta iskrenosti, skromnosti i samozatajnosti ovog, naizgled ni po čemu posebnog hrvatskog branitelja, redatelj Kristijan Milić prepoznao dobru priču, latio se kamere pa će gledatelji ZagrebDoxa večeras upoznati junaka dokumentarnog filma “Bojnik”, inspiriranog zapisima iz knjige “Pod okriljem magle” iz pera glavnog protagonista.

‘Zdravo, Marijo’ na asfaltu

Nakon uspjeha igranih filmova “Živi i mrtvi” i “Broj 55”, trenutačno angažiran kao pomoćnik redatelja na projektu “General”, Kristijan Milić nastavlja svoj opus filmova s tematikom Domovinskog rata u kojoj se odlično snalazi. U njegovu fokusu ovoga puta je umirovljeni bojnik Ratković, danas sredovječni Zagrepčanin, nekoć zapovjednik 1. samostalne satnije Podsused, prve dragovoljačke postrojbe u Hrvatskoj izvan sastava MUP-a, osnovane još 9. rujna 1990. godine. Kako je sve počelo, čemu služe gumbi s hrvatskim grbom, zašto je glavni pripovjedač molio Zdravo, Marijo s nosom na asfaltu, kako je boriti se u ravnici gdje je najveće brdo – bundeva, kako rat izgleda iz perspektive mira, jesu li branitelji teret ili ponos... teme su njegovih sjećanja i razmišljanja.

Ovo je jedno od njih: “Ja sam u ratu kao i svi mi donio dosta odluka, neke su se pokazale dobrima, neke manje dobrima. S današnjim znanjem neke odluke bih promijenio, ne bi ih donio. Ali kad danas govorimo o njima ja ih branim, sa stanovišta onog vremena. Lako je biti general poslije bitke. Ja nisam imao projekt stjecanja autoriteta, nisam imao scenarij kako to postići, ja sam samo vodio ljude na način na koji sam mislio da treba. Ja sam, poznavajući ljude, koristio njihove najbolje kvalitete nastojeći za svaki posao pronaći čovjeka koji najbolje odgovara na to mjesto. Nikad nisam tražio od ljudi da naprave nešto što je mene strah. Nikad nisam poslao nekamo ljude, a da nisam bio s njima.”

A sve je počelo još u rujnu 1990. kada se na zapadu grada okupila ekipa predvođena Ratkovićem, nakon što su, koji dan ranije, po hrvatskim cestama pali prvi balvani. Naoružali su se na različite načine, preko Ureda za obranu Susedgrad, nešto preko MORH-a i nešto preko MUP-a, a nešto kupovali sami. U tvornici Jedinstvo inicirali su proizvodnju ručnih bombi, mina, uzeli šasije kamiona i proizveli dva oklopna transportera, predvodili blokade i oslobađanje vojarni Vrapčak, Prečko, Senjak. Nekoliko mjeseci kasnije, dok je JNA prijetila državnim udarom, postrojba je brojala 108 naoružanih ljudi.

Prošli su mnoga ratišta od zapadne Slavonije, Pokupskog do istočne Slavonije do pada Vukovara, djelujući do proljeća 1992. kad je satnija demobilizirana.

Većina pripadnika postrojbe pod zapovjedništvom Ratkovića sudjeluje u završnim operacijama Domovinskog rata, ponajviše u Oluji, dok zapovjednik ostaje u sastavu HV-a sve do 2005. i umirovljenja u činu bojnika. Piše knjige, sjeća se, ovoga puta to čini pred kamerom.

Veteranska stvarnost

– Naravno, rat je apsolutno loša stvar, ali neke stvari su u ratu bolje nego u miru. Čovjek u životu nema puno prijatelja, ima dva-tri dobra prijatelja. U ratu takvu vrstu povjerenja imate u svakog svog vojnika. Tko to nije prošao, taj to ne može razumjeti – prisjeća se Siniša Ratković koji sa svojim suborcima i danas živi zajedničku veteransku stvarnost.

– Mi se nalazimo i nakon 20 godina, nama je to druženje jako važno. Ti razgovori počnu benigno o tome je li Dinamo izgubio ili pobijedio, je li euro skočio ili nije skočio, ali vrlo brzo dođe i rat kao tema, to je neizbježno, tu temu ne možete zabraniti ni isključiti. Mi govorimo o onom dobrom dijelu rata, a to je zajedništvo i povjerenje – kaže Ratković. Potom govori kako poslije svakog rata vojnici postaju teret. – I to se u povijesti uvijek dokazalo, a Hrvatska nije iznimka. Možda se prenaglo politika odrekla vojske, odrekla branitelja u smislu da su nas gurnuli sa strane. I bez mene bi Hrvatska dobila rat. Siguran sam da moja postrojba nije bila ključni faktor u obrani, jedan kotačić obrane svakako, i na to sam jako ponosan.

>>Branitelji i Vlada moraju naći izlaz, 
a ponašaju se kao dva ovna na brvnu

>>Bojnik HV-a u mirovini drži da su Vlada i branitelji nepotrebno u pat-poziciji

Komentara 1

OV
Ovozemaljski
12:53 28.02.2017.

Ja sam ponosan i volim svoju Hrvatsku upravo radi ovakvih ljudi, dok ovo pisem oci su mi se napunile suzama i zato se nikad necu predati i radit cu najbolje sto znam i mogu da bi nam drzava sutra bila na ponos, da bi ovi ljudi mogli biti ponosni i nasa djeca također...

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije