Posljednji koncert Zagrebačke filharmonije u Lisinskom imao je jednu potpuno sjajnu točku, nastup Brune Vlaheka. Temeljito i postojano približavanje svjetskoj eliti mladi je zagrebački pijanist briljantno potvrdio u solističkoj dionici Rapsodije na Paganinijevu temu. S imponirajućom sigurnošću i uvjerljivošću Vlahek je odgovorio na podjednako teške tehničke i muzičke zahtjeve sjajne skladbe Sergeja Rahmanjinova.
Druga svijetla točka večeri bila bi praizvedba Prve simfonije Srećka Bradića, da dirigent Ignat Mihnea skupa s nedovoljno pripremljenim orkestrom nije uprskao klimaks predviđen za sam završetak skladbe. Nažalost, čak i kad je Filharmonija naručitelj skladbe novom domaćem djelu to ne osigurava dostojnu pažnju. A samo Bradićevo djelo, u kojem nema suhoparnog akademskog "muljanja", zaslužuje još izvedaba. Svih pet stavaka kruži oko jasno čujne tonalitetne osi, ritmovi su također jasni i snažni, a ekspresivne gradacije podjednako su raspodijeljene između dionica gudača, klavira za kojim je u utrobi orkestra grmio Damir Gregurić, te naročito dominantnih timpana i limenih puhača.
Mladi je rumunjski maestro daleko više pažnje posvetio paradnoj "narodnjačkoj" Enescuovoj Prvoj rumunjskoj rapsodiji koja je neprimjereno stavljena na kraj programa, kao nužna zabava za publiku i orkestar nakon domaće praizvedbe. Uz to, energija i briga oko zvučnih boja Enescuova hita trebali su biti uloženi u početak večeri kada smo slušali zvučno vrlo neuglađenu i škripavu uvertiru-fantaziju "Romeo i Julija" P. I. Čajkovskog.
vjerojatno opet naručena kritika... najgori je ipak bio kada je hvalio lošu Desdemonu Valentine Fijačko kojoj uopće nije dorasla.... što bi bilo da je Repušić dirigirao......