Nijedan hrvatski skladatelj od Ivana pl. Zajca nije napisao veliki oratorijski Requiem, sve do ove godine. Ta se prilika pružila Srećku Bradiću zahvaljujući poziciji sezonskog rezidencijalnog skladatelja HRT-a.
Djelo je praizvedeno u četvrtak na otvorenju nove sezone Kanconijera, zajedničkog ciklusa Simfonijskog orkestra i Zbora HRT-a pod ravnanjem maestra Tončija Bilića.
Kao i u prošlosti, tako i danas skladbe tako velikog formata nitko ne piše bez narudžbe i vrlo je pohvalno što Hrvatska radiotelevizija nastavlja obavljati taj posao i ispunjavati svoju veliku dužnost prema hrvatskoj glazbenoj kulturi u segmentu suvremenog stvaralaštva.
Srećko Bradić iskoristio je priliku i svojom partiturom zagrabio najveći mogući sastav simfonijskog orkestra.
Prema autorovoj zamisli, koja se jasno čuje, zbor bi također trebao brojati najmanje stotinu, a po mogućnosti i više pjevača. Međutim, svoju "malobrojnost", jer bilo ih je "samo" sedamdesetak, Zbor HRT-a nadoknadio je snagom i uvježbanošću koja je zadivljujuća s obzirom na zahtjevnost partiture razgranatog višeglasja koja glasove nimalo ne štedi.
Bradićevo djelo zahtijeva, a i dobilo je u izvedbi snažnu ekspresivnost svih sekcija. Na osobito dojmljiv način iskorišteni su limeni puhači te istražene, onoliko koliko je to više uopće moguće, nove boje zvuka dobivene kombinacijama instrumenata orkestra, uz nekoliko monumentalnih intervencija velikih orgulja.
Kako je sam rekao, Bradićev je uzor ipak više dramatika Verdijevog nego nježnost Mozartovog Requiema. Tako su se bez umilnih melodija, uz koje bi im život bio jednostavniji, u iznimno teškim dionicama, a često i u nadmetanju s moćnim orkestrom, iskazali i vokalni solisti. Uz postojane i iskusne Dubravku Šeparović Mušović i Luciana Batinića, vrlo težak i utoliko uspješniji debi imala je mlada sopranistica Marta Bradić Matišić.
Bradićev Requeim čovjeka pred misterij smrti ne dovodi smjerno utješenog, nego prometejski prkosnog i vječno upitanog.
