Eksperimentu sklona u prvom romanu «Trojanska kobila», vješta u pomorskim putopisima i dnevničkim bilješkama prožetima kulturološkim esejizmom u nekoliko knjiga (»Zapisi s koljena», «Izvandnevni zapisi»...), beskompromisna, iskrena i otvorena u cijenjenom romanu «Nesanica» (2007.), kojim je duboko zasjekla u obiteljske i muško-ženske odnose, Marina Šur Puhlovski (1948.) romanom «Ljubav» (Naklada Ljevak, urednica Nives Tomašević) opet razmiče granice svoga i dosad raznolika proznoga rukopisa i upušta se u tematska i formalna istraživanja novih mogućnosti literarnoga uvida u temeljnu ljudsku emociju.
«Ljubav» je, kako naslov nedvosmisleno i bez trunke ironična odmaka sugerira, roman o jednoj (sretnoj) ljubavi. U fokusu autoričine pozornosti su 43-godišnja Sofija i 44-godišnji Josip koji, nakon jednog, odnosno dva propala braka iza sebe, u kojima se nisu ni primaknuli pravoj ljubavi, napokon u zrelim godinama doživljavaju puninu osjećaja potpunoga zajedništva dvaju bića, međusobnoga razumijevanja, bezrezervne pripadnosti... Romaneskna ih sadašnjost zatječe u 13. godini njihova ljubavnoga života, a zatim se u iskazima tzv. objektivnoga pripovjedača rekonstruira vrijeme njihova prvoga susreta (uz još dalje zahvate u prošlost, sve do djetinjstva i mladosti junaka i junakinje i prošlosti njihovih obitelji). Prati se i nimalo pravocrtna povijest njihova odnosa koji se razvijao uz brojne prepreke iz vanjskoga svijeta: uz one iz repova prijašnjih brakova, najnepremostivijom se pokazuje početak rata u Hrvatskoj 1991. kad je srpskom agresijom onemogućena ili barem otežana komunikacija između protagonista.
Autorica je odlučila svoju hrvatsku inačicu francuskoga filmskoga klasika «Jedna žena i jedan muškarac» ispisati u kratkim poglavljima, malim proznim medaljonima, od kojih je dio sastavljen od Sofijinih i Josipovih sjećanja na povijest njihove ljubavi, a dobar dio od «citata» iz njihovih (ponajviše Sofijinih) pisama koja su razmjenjivali ratu usprkos između glavnih gradova zaraćenih zemalja, Beograda (u kojem je Josip, Hrvat, otočanin, dospio «prisilnom» ženidbom) i Zagreba (u kojem živi Sofija). Josipov otok mjesto je njihova prvog susreta i svih kasnijih zajedničkih trenutaka. Ta inzularna lokacija sjajno je odabrana pozadina: autorica besprijekorno, dojmljivo, s mnogo pamtljivih detalja oživljava ugođaj starinskih otočnih kuća, njihovih iz davnine sačuvanih interijera, njihovih stanovnika što s nostalgijom prizivaju staro doba... Na toj pozornici još su istaknutije emocije protagonista: njihova ljubav prikazana je u cijeloj skali osjećaja, od strasti i boli, čežnje i patnje, prijekora i prijetnje, magnetskoga privlačenja i neobjašnjiva odbijanja, stalnoga straha zbog slutnje mogućega kraja i još jače vjere u budućnost veze, sve do poetičnoga smiraja na kraju romana, u kojem su atmosfera i unutrašnji svijet likova dobili prednost pred fabuliranjem. Nadmašujući okvire «običnoga ljubića», proza Marine Šur Puhlovski mali je spomenik samoj esenciji ljubavi.
