Moniku Herceg kao pjesnikinju upoznali smo 2017. godine kada je za najbolji neobjavljeni debitantski rukopis “Početne koordinate” nagrađena Goranom za mlade pjesnike. I tu je započeo njezin uspon pjesničkim nebom – mogli bismo nabrajati sve njezine nagrade dok ne ostanemo bez daha. Njezina prva zbirka osvojila je tako još čak četiri priznanja – nagrade Kvirin, Fran Galović, Slavić i međunarodnu Mostovi Struge. Slijedila je zbirka “Lovostaj”, za koju je dobila Na vrh jezika, pa druga nagrada na festivalu Castello di Duino, Lapis Histriae... Sigurni smo da tu neće stati, jer u nakladi Frakture upravo je objavila svoju treću zbirku “Vrijeme prije jezika”, a “Lovostaj” je doživio drugo izdanje – nešto što se s pjesničkim zbirkama zaista rijetko zbiva. I to sve prije Monikina tridesetog rođendana, s dvoje male djece i zahtjevnim studijem fizike u kombinaciji.
Fizika je poezija
Trenutačno radi na scenariju poetskog dokumentarca o svom zavičaju, seocetu pokraj Petrinje, za koji je od HAVC-a dobila i financiranje, kao i scenariju za dokumentarac “Linije bijega” Karle Crnčević o maloj ženskoj komuni, “bračkim višticama”, piše prvu dramu i prvi roman.
Kako, pobogu, uspiješ sve to stići, pitali smo Moniku Herceg, koja je na naš intervju dotrčala u rijetkoj pauzi, dok je tata bio u šetnji s klincima.
– Fizika najviše pati. Vrijeme s djecom je intenzivno, ali eto, povremeno jedno uspavljujem u kolicima, drugo u nosiljci i kad svi zaspu, ja oko klupice šetkam s onim u nosiljci noseći knjigu sretna što napokon imam čak vjerojatno sat vremena da čitam u miru. Majčinstvo je kod nas još uvijek tabu, ono je puno očekivanja i zamki. Naravno, potpuno je i predivno, ali teško je u svemu tome naći balans. Zaboraviš jesti, oprati zube, zaspeš s njima. Spavaš koliko daju. To je jedini trenutak da sam osjetila neizmjernu samoću, a u isto vrijeme nikad nisam bila sama. U isto vrijeme, to je jedini trenutak da sam osjetila da je nešto toliko veće od mene i da je bitnije od bilo čega – govori nam Herceg, koju od završetka studija dijele još samo dva ispita i završni, a nakon toga planira se vinuti u zvijezde. Doslovno – nada se diplomskom studiju astrofizike.
A iako na umjetnost i znanost često i pogrešno gledamo kao na neku nespojivu kombinaciju, fizika i poezija imaju više dodirnih točaka nego što bismo na prvu pretpostavili.
– Možete li zamisliti kako se osjećao Edwin Hubble kada je 1924. sjedio u svom teleskopu i gledao u nebo da bi otkrio, da bi se usudio pomisliti, da ono što vidi nije dio naše galaksije? Kako se osjećao kada je shvatio da osim naše galaksije koja je golema, postoje još i mnoge druge, mnoge i veće? Zamislite samo kakav je bio osjećaj usuditi se sanjati da postoje takvi daleki, nikad otkriveni svjetovi. Ili kako je srce zakucalo Jocelyn Bell kada je detektirala prvi pulsar i moguće pomislila da tako pravilan signal možda dolazi i od neke civilizacije? Bez obzira na to što je pala u vodu ideja o izvanzemaljskom životu, možete li zamisliti taj osjećaj otkrivanja nove, nevjerojatne zvijezde koja je zapravo umrla zvijezda? Mogla bih pričati još puno takvih priča. Možda samo reći kako je 99.9999999999996% posto cijelog atoma praznina u kojoj zuje, plešu elektroni? I da je radi fizike tog plesa nama stol čvrst kada ga dodirnemo dlanom – pripovijeda nam Herceg kao pjesmu u prozi, a nama je sve jasnije i da je fizika – poezija.
Suživot s prirodom
Obje nas uče o ljepoti onoga u nama i izvan nas – jedno pokušava razumjeti svijet glavom, a drugo srcem. Ali, tvrdi, svijet moramo i razumjeti i osjećati da bismo mogli vidjeti cijelu sliku – za nju nikad nije postojao problem “ili jedno ili drugo”. Tome svjedoči i jedan davni članak Večernjeg lista, simpatično nespretnog naslova “Monika natprosječno sposobna”. Pisalo je to naime u obrazloženju odluke da se toj “vrijednoj i darovitoj” djevojčici dodijeli stipendija kada je upisivala srednju školu. I tada je, kao četrnaestogodišnjakinja, uvjereno izjavila: “Privlači me znanstveni rad, vidim se u kemiji, fizici, matematici, a svoje unutarnje osjećaje izražavam slikanjem i pisanjem.” Tim putem je i nastavila – poeziju je nastavila mahnito pisati i u srednjoj školi. Živjela je s njom i u maloj studentskoj sobi, kada je istovremeno žonglirala s poslom i fakultetom. No, taj tempo, otkriva nam, odgurao ju je u anksioznost i depresiju. Na kraju je njezina psihologinja u studentskom savjetovalištu bila ta koja joj je savjetovala da napravi nešto za sebe i vrati se pisanju.
– Bitno je reći da je umjetnost itekako privilegij. Ona zahtijeva od nas vrijeme, prazan hod u glavi. Ozbiljnije sam se počela baviti poezijom tek kada sam u kasnijim mjesecima trudnoće dala otkaz na poslu i držala instrukcije učenicima kod kuće. Tad se otvorio prostor i vrijeme i došla je prva knjiga – iskreno nam kaže Herceg.
Je li onda u karanteni uživala, zanimalo nas je, u svem tom praznom hodu i zamrznutom vremenu koje je, saznajemo, provela u rodnom selu pokraj Petrinje.
– Možda je selo velika riječ za tih nekoliko kuća usred ničega, na vrhu brda, okružena šumom. Gore, osim mame i sestre, ima još svega nekoliko ljudi. Meni ta samoća zapravo i godi, ona je urasla u mene dok sam odrastala. Mama je obrađivala vrt, taman su s proljećem krenuli radovi. Pomagala sam joj štihati, kopati, saditi. Prije pjesnikinje, ja sam uvijek seljanka, i sretna sam što je tako. Cijepala sam i drva. Čini mi se da je suživot s prirodom ono bitno čemu se trebamo vraćati. Plašim se svijeta u kojem smo zaboravili kako se obrađuje vrt. Moja mama to radi s toliko strpljenja i ljubavi i zemlja joj to uvijek vraća, hrani je. Ako ikada budem o pisanju znala koliko ona o zemlji, moći ću reći da znam nešto – zaključuje.
