Priče o migrantima, o ljudima koji traže spas na nekim obalama neke obećane zemlje, gdje je život sretan, a glad i ratovi daleko, vruća su literarna roba u svjetlu migrantskog vala koji ne posustaje. U taj se trend sjajno uklapa roman “Posljednji čuvar Ellis Islanda” francuske književnice Gaëlle Josse (Fraktura, urednica Iva Karabaić, prijevod Ursula Burger, 129 kuna). U devet dana koliko opisuje ovaj roman, a riječ je o anonimnim zapisima zadnjeg čuvara otoka koji je desetljećima bio ulaz u Sjedinjene Američke Države, prelamaju se strahovi, tragedije, ali i snovi i nade svih ljudi koji su ikada krenuli u nepoznato, ali s nadom da će baš ondje pronaći bolji život za sebe i svoju djecu. Po tome roman nosi univerzalnu poruku koja je danas nadasve aktualna iako je u središtu priče otok južno od Manhattana kroz koji je od 1892. do 1924. godine prošlo više od 22 milijuna ljudi.
Ta vrata raja su ujedno i priča o ljudima koji su čuvari, oni koji već žive u tom raju, ali ne i rajski. Zato je tu i osobna tragedija pripovjedača, smrt voljene žene za koju on okrivljuje došljake, ali i sam otok. Autorica tom dijelu priče postavlja i jaku protutežu, jer druga žena u koju će se čuvar – zapravo vrhovni zapovjednik otoka – zaljubiti ona je nad kojom ima maksimalnu moć. On će tu moć maksimalno iskoristiti, a to što će se ostatak života kajati zbog toga tek ga djelomice opravdava u očima autorice.
Zbog toga, ali i mnogo drugih stvari, ovaj neveliki roman trebali bi pročitati svi koji razmišljaju o odlasku, o životu koji će biti bolji tamo negdje s onu stranu granice. No, trebali bi ga pročitati i oni koji čuvaju te iste granice, jer nosi snažnu poruku pred kojom mnogi zatvaraju oči, a koja glasi: migranata je bilo i bit će ih. A o ratovima, ljudskom jadu i bijedi ovisi njihov broj.
