Osmi roman zagrebačkog autora Marinka Koščeca "Sami" (VBZ, urednik Drago Glamuzina) pojavio se uoči ljeta i već je izborio finale ugledne nagrade "Gjalski". Za razliku od nekih drugih pandemijskih uradaka, "Sami" su imali i nekoliko predstavljanja uživo, što je tom romanu trebalo omogućiti dobru startnu poziciju u osvajanju domaće publike željne dobro napisanih i jasno strukturiranih romana. Ali iako se kod najnovijeg Koščecova romana radi o odličnom tekstu već potvrđenog autora, jača kritičarsko-medijska percepcija za sada je izostala, pa će se očito trebati osloniti na usmenu predaju. No, za "Same" nema straha. Budući da je riječ o više nego kvalitetnom literarnom djelu, koje je uz to i iznimno pitko napisano, a tematski se nadovezuje i na koronsku trakavicu i na zagrebačko-banijske potrese, budućnost mu uopće nije upitna. I Zagreb je itekako profitirao tim britkim romanom jer nije samo slučajno mjesto radnje nego i intrigantna geografska i mentalitetska okosnica knjige koja se bavi obiteljskim stablom jedne silom prilika prigradske obitelji koja nikako ne može na zelenu granu, iako ima gotovo sve predispozicije za uspjeh u iole razvijenom srednjoeuropskom građanskom društvu. I obrazovanje, i urođenu seksepilnost, i krov nad glavom (doduše ne u središtu grada, ali što se tu može), i relativno pristojnu socijalnu inteligenciju, pa čak i snalažljivost, dopuštenu količinu empatije, ali i izvjesnu životnu drskost...
Tekst je svojevrsni literarno osviješten, lucidan eho nekad silno popularnog šlagera Zdenka Runjića i Drage Britvića "Potraži me u predgrađu", napisanog u drugo vrijeme, ali za istu publiku za koju je i Koščec napisao svoj roman. Dakle za ljude koje zanimaju i vlastite, ali i tuđe emocije. Još kada bi današnja izraubana i ponižena srednja klasa čitala romane domaćih autora s profesorskim, a ne štemerskim pedigreom koji imaju četiri stotine stranica... Koščec je roman ispisao iz vizure njegovih glavnih protagonista, gotovo slučajnih sredovječnih supružnika Marte i Zvonka, oboje intelektualaca, te njihove prilično izgubljene i ranjene, istraumatizirane djece Dore i Vedrana. Doduše, Vedran je dobio puno više prostora od Dore, djevojke buntovnice čija je biografija, na žalost, ispala prekratka. Naravno, tu su i drugi više nego živopisni članovi obitelji i to prije svega djedovi i bake, rijetki prijatelji, ali i poneki ljubavnik koji može pružiti i nešto više od neobaveznog, ali silno privlačnog seksa. I da. Tu su i nesuđeni idealni bračni partneri poput propulzivnog Zdravka kojeg je samosvjesna Marta nepogrešivom intuicijom (koju ne bismo smjeli olako proglasiti luzerskom) totalno fulala zbog usputnog profesora Zvonka koji na kraju nije ispao usputan. Vezivno tkivo tog obiteljskog crnog romana izrazito je gusto, a atmosfera nesreće i bolesti, a onda i krajnje neimaštine i teško shvatljivog socijalnog propadanja sveprisutna. No, Koščec u tom romanu često piše duhovito, čak i ležerno, i to i u trenucima kad vrlo oštro, polemično, a na mahove za nečiji ukus možda čak i blasfemično secira hrvatsku društvenu zbilju, ne štedeći nikoga. Ni jedan novokomponirani društveni mehanizam i ni jedna kroatizirana tranzicijska društvena pojava nije pošteđena autorove stroge kritike i gotovo prekomjernog, ali i nužnog granatiranja.
Koščec se tako i u vlastito, ali i u ime svojih likova kojima fakultetska diploma i stečena znanja uopće ne olakšavaju životni put, obračunava s nepravednim sustavom u kojem ne postoje ni kriteriji ni ujednačenost postupaka, što znači da ne postoji ni sustav, koliko god mi šutjeli ili šaptali o tome. Stoga su "Sami" rasna angažirana literatura koja, naravno, ne zaziva revoluciju, ali jetko i direktno, bez pardona razotkriva nacionalnu i političku samoproglašenu evoluciju staru tek tri desetljeća. No, svi su ti društveni konteksti u maticu romana spretno utkani iz pozadine, iza nekog imaginarnog prozorskog stakla, ne remete suptilni i krajnje emotivni tijek radnje u kojoj se likovi bore sa svim mogućim iskušenjima i negativnostima, putujući ne prema svome prirodnom kraju, nego prema idealiziranoj, ekološki osviještenoj distopiji. I prema možebitnom sveopćem, razarajućem sarkazmu čije su magnitude jače i od najjačih Richterovih.
