Ne, maestro Ivo Pogorelić nije odustao od konvencije koncertnog fraka, nego je košulja žive boje bila samo posljedica komplikacije u zračnom prometu i nedostavljene prtljage. No, odjelo ne čini maestra. Na nedavno objavljenom novom albumu za tvrtku Sony, Ivo Pogorelić doveo je umjetnost studijskog snimanja do vrhunca koji je, možda, dostižan još samo pokojem, na prste jedne ruke izbrojivom suvremeniku za klavirom. On to, vrlo precizno, naziva visokokalibriranim pijanizmom najviše moguće razlučivosti svake nijanse zvuka i čestice čudesno kontroliranog i raspoređenog vremena u kojem glazba živi. Pri tome razlučivost koju postiže svojim itekako još uvijek mladim rukama i prstima nadmašuje čak i kapacitete suvremene tehnologije kojom je CD s djelima Chopina besprijekorno snimljen i upakiran u dokument neprolazne vrijednosti.
Međutim, koncert je umjetnost druge vrste, uz ostalo i odsjaj trenutka i ambijenta, kao i publike koja sudjeluje svojom pažnjom i energijom. Usporedba interpretacije onih skladbi koje su objavljene na albumu "Pogorelich Chopin" i odsvirane na recitalu u ciklusu Lisinski subotom 12. ožujka, Fantazije u f-molu i Sonate br. 3 u h-molu, izaziva osobitu zapanjenost. Sva ona najviša moguća razlučivost detalja sa snimke postignuta je i u Lisinskom, ali od sasvim drukčijeg materijala. Ako je ono prvo savršen primjerak paške čipke, ovo drugo je taj isti uzorak ali satkan od paučine. Ako je prvo pejzaž pod ljetnim suncem u zenitu, drugo je isti krajolik pod blistavom mjesečinom, a da pritom nije izgubljeno ništa od unutarnjeg emocionalnog naboja glazbe koja osvaja. Od valova i gibanja mjesečine bile su sačinjene i Poloneza-fantazija u As-duru, op. 61, i Barkarola u Fis-duru, op. 60. A sasvim osobito čudo bila je Uspavanka u Des-duru, op. 57 zahvaljujući geniju skladatelja vizionara i geniju interpreta koji te vizije oživljava. Bez okolišanja maestro je za dodatak odsvirao još i Preludij op. 45 i Nocturno u E-duru, op. 62/2, a zahvalna publika ispratila ga je stojećim ovacijama.
Da, uvijek mi je bilo fascinantno kako epigoni ruske škole pijanizma postižu nevjerojatnu raznolikost u primjeni boje na mehaničkom glazbalu, a klavir upravo to jest. Jedno je utjecati na svoj ton na glazbalima poput violine ili trube, no to je posve različito na glasoviru. Uvjerio sam se u to puno puta slušajući ruske, bugarske i nekoć sovjetske izvođače različitih nacionalnosti s područja te najveće, nekoć još veće države. Imao sam sreću i razgovarati s nekima od njih, čudnovato je to koliko je to specifičan pristup pedagogiji sviranja, kao i njegovanje jedne posebne politike emotivnog bojanja ponad perfekcionističke tehničke spreme. Zanimljiva su i njihova tumačenja baroknih djela, kojim dionicama oni pridaju kakvu ulogu i što time ispada konačni slušni rezultat. To je razlika poput one u tumačenju Mahlerovih simfonija u koje se možemo uvjeriti analizirajući snimke Mahlerova učenika i glasovitog dirigenta Furtwanglera i suvremenih top izdanja današnjih dirigentskih zvijezda Rattlea ili Simonova, kao da su različite skladbe u pitanju; posve druge dionice su istaknute kao važne u gustoj partituri što vrvi isprepletenom glazbenom građom. Pogorelić je među posljednjim globalnim zvijezdama tog čvrstog i promišljenog sviranja za kojim žudi cijeli svijet, koji se ipak okreće novoj estradizaciji virtuoznog pijanizma i spektaklu brzine i izvanjske fascinacije kakvu primjerice promiču azijski svirači. Tome trendu priklonit će se i neki novi baštinici ruske škole sviranja...