Film “Okus cementa” sirijskog redatelja Ziada Kalthouma hrvatsku premijeru ima večeras u 20 sati u Dokukinu KIC kamo stiže i on. “Okus cementa” netipičan je dokumentarac s vrlo umjetničkim pristupom, fantastičnom fotografijom i uporabom zvuka, a govori o sudbinama sirijskih građevinskih radnika na gradilištima Bejruta koji su prisiljeni raditi u nehumanim uvjetima, poput robova. Radnicima je zabranjeno izlaziti nakon 19 sati, zabranjeno im je govoriti o svom poslu i uvjetima, a boje se govoriti i o svojim domovima u Siriji, u strahu od režima. Kada ne rade, zatočeni su u podrumu zgrade koju grade neprekidno slušajući vijesti iz domovine. Zbog toga je narator filma anonimni glas koji nastupa kao glas svih radnika pričajući njihove priče.
Film ispričan zvukom
– Dok sam se sastajao s radnicima u pripremama za film, slušao sam i skupljao njihove priče, od kojih sam onda oblikovao narativ – kazao nam je Kalthoum, čija je životna priča i sama zaslužuje dokumentarac. Već pet godina živi u Berlinu, no dok je služio obvezni vojni rok u Siriji, započeo je rat, a kada je odlučio pobjeći iz vojske, skrivao se u Damasku. Iz tog razdoblja najviše se sjeća zvukova rata koji su ga progonili, bombi, tenkova... tih, kako ih naziva, “strojeva rata”.
Kada je iz Sirije uspio prebjeći u Libanon, zvuci bezbrojnih gradilišta u Bejrutu neodoljivo su ga podsjećali na rat od kojeg je pobjegao. – Bilo mi je lako ispričati tu priču zvukom, upravo zato što ti radnici ne mogu govoriti, zbog čega je ovo na neki način nijemi film koji prate ti zvukovi gradilišta i strojeva – kazao nam je redatelj.
Struktura filma je repetitivna i ciklična, radnici se ustaju zorom, izlaze iz podruma, iz dana u dan penjući se na skele nebodera koji grade, obavljajući unedogled repetitivne radnje na prekrasnoj kulisi grada na obali mora, da bi se u sumrak vratili u svoj zatvor. Time je Kalthoum htio, i uspio prikazati i cikličnu izmjenu rata i mira. Njihove su poetično ispričane pripovijesti istovremeno životi ove, druge generacije radnika, ali i njihovih očeva, koji su godinama prije u tom istom Bejrutu između civilnih ratova radili na baušteli ne bi li prehranili obitelji u Siriji.
Vječni ciklus razaranja
Rat u Libanonu je završio, a njihovi su sinovi nastavili istim putem, dok je rat u njihovoj domovini počinjao. Vječni ciklus razaranja i gradnje se nastavlja.
– Dok sam s jednim od radnika stajao na krovu, pitao sam ga kako se osjeća gledajući prekrasan pogled koji se prostirao pred nama.
Odgovorio je: “Nakon tri godine ovdje, kao zarobljenik. Ovaj pogled za mene nije stvarniji od tapeta na zidu” – prisjeća se Kalthoum.
islamska braca