Navid Kermani, njemački književnik iranskog porijekla, u svojoj je zemlji jedan od najpriznatijih intelektualaca. Za nekoliko će dana doći na Zagreb Book Festival, koji u ponedjeljak počinje u Muzeju za umjetnost i obrt, promovirati prvu svoju knjigu prevedenu na hrvatski jezik, “Izvanredno stanje: Putovanje u uznemireni svijet”.
Promocija je u subotu 25. svibnja u 17 sati, a dan prije sudjelovat će na panelu “Odakle dolaziš - život na granici” od 20 sati. U knjizi političkih putopisa čitateljima je donio izrazito vrijedne reportaže iz “Uznemirenog svijeta”, iz zemalja uglavnom islamskog svijeta, od Pakistana, Afganistana, Irana, Iraka i Palestine pa sve do europskih obala, i to u rasponu od 2006. do 2014. godine. Za sebe naglašava da je prije svega književnik, a ne novinar, te da mu politički putopisi nisu primarna zadaća, ali hrvatskoj se publici predstavlja upravo ovakvom, itekako informativnom knjigom iz onih dijelova svijeta koji se čitatelju sa Zapada doimaju okrutni, teški, ali i slikoviti i simbolični.
Ako postoji ijedna zajednička nit u njegovu pisanju iz desetak različitih zemalja, onda je to osjećaj da je Kermani uvijek na strani slabijih, koji god identitet nosili, te da razmišlja o svijetu oko sebe uz kritičnost prema autoritetima. Prije nekoliko godina njegovo je ime čak bilo i u optjecaju među kandidatima za novog predsjednika Njemačke.
Čitajući vašu knjigu “Izvanredno stanje: Putovanje u uznemireni svijet”, jasno mi je da svaki put kada netko na Zapadu pomisli da je islam svuda jednak, to ne može biti dalje od istine. Meni se čini da bi knjiga mogla europskim čitateljima pomoći shvatiti nijanse u “Uznemirenom svijetu”. Slažete li se s time?
Nadam se. Pisanje nije proces, a to se odnosi i na literarni rad kao i na knjige s putovanja, koji pokušava pojednostaviti svijet, nego ga osvijetliti te razjasniti njegovu kompleksnost. Tako da bi za mene bio neuspjeh kada bi čitatelj mislio da je svijet jednostavan. Jer nije.
Kada se osvrnete unatrag na svoje pisanje u “Izvanrednom stanju”, biste li rekli da je “Uznemireni svijet” u cjelini danas bolje mjesto ili pak mislite da mir u to područje dolazi presporo?
Mislim da se u nekim dijelovima svijeta, primjerice u regiji na istočnom i južnom rubu Mediterana, u posljednjih 30 godina stvari jako pogoršavaju. A putovao sam u te krajeve. Uspoređujući današnju situaciju s onom prije 30 godina, to se vidi u mnogima od tih zemalja. Ne radi se pritom samo o jednostavnoj formuli “situacija se pogoršava” kao što se govorilo i prije deset tisuća godina, već mislim na vrlo konkretne stvari: države se raspadaju, vode se ratovi, vidi se umiranje budućnosti i nade, propast slobode, pokreta za demokraciju. Također, raste razlika između siromašnih i bogatih, a pogoršavaju se i uvjeti za život, obrazovanje je sve gore, čak se djelomično pogoršavaju i ženska prava, etničkih i vjerskih manjina ili homoseksualaca. Nekada je to zbog demografskih promjena, nekontroliranog rasta stanovništva, ali i zbog islamizma, jadnih ekonomskih reformi ili pak katastrofalne američke intervencije, kao u rat u Iraku. Znači, ne radi se samo o Božjoj ruci, već vidimo rezultate katastrofalnih unutarnjih i vanjskih politika. Naravno, nije tako svuda, ali situacija se ne može usporediti s onom od prije 40 ili 50 godina. A kada pogledam Europu, na primjer Njemačku, ne bih rekao da je situacija gora nego prije 30 godina. Ali, ako odete u Egipat, Siriju, Irak, Jemen, Iran, Afganistan, Libiju... taj je svijet u dramatičnoj situaciji što naravno ima utjecaja i na susjednu Europu.
Čini se da su neki vaši tekstovi iz knjige mogli biti napisani danas. Na primjer, Narendra Modi se upravo natječe za drugi mandat premijera Indije, a u vašoj je knjizi poglavlje o Indiji, koje datira iz 2007., koje se cijelo bavi njegovim tretmanom muslimana kada je bio prvi čovjek savezne države Gudžarat. Čini li vam se da se, pogotovo u Indiji, mogu poboljšati prava muslimana?
Ne radi se samo o pravima muslimana, tu su i prava kršćana, sekularista, umjetnika, homoseksualaca... Diskurs je jednak kao i u drugim zemljama, Kini, Europi, Izraelu, SAD-u, Japanu, gdje postoji val nacionalizama ili religijskih fundamentalizama. Mnoge stvari koje su prije 20 godina bile radikalne, danas su normalne. I kao u Indiji, Mađarskoj ili SAD-u, ljudi su se navikli na taj radikalizam, sipanje uvreda, slomove tabua, kada ih artikuliraju najviši politički autoriteti ili čak i navodni lideri slobodnog svijeta.
To vidite kao fenomen diljem svijeta?
Vidim ga u mnogim zemljama. U islamskom svijetu, većinom se radi o religijskom diskursu. U Indiji također. Ali, postoji i u Kini, diljem Europe, u SAD-u kao nova vrsta nacionalizma, kao evangelizam u Brazilu. Zato je važno ne samo vidjeti vokabular tih diskursa, već i njihovu prirodu. Borci za identitet koji se bore protiv drugih identiteta imaju mnogo više toga zajedničkog nego što im se čini. Muslimanski fundamentalisti slični su Narendri Modiju i njemačkim desničarima. Jer glavna ideja prosvjetiteljstva, koja se temelji na monoteističkoj ideji Boga i čovjeka, jednakost je ljudi. To je glavna, osnovna ideja monoteizma koja je bila sekularizirana tijekom prosvjetiteljstva i Francuske revolucije; svi će ljudi biti braća, a ne samo “mi”. Voljeti svog neprijatelja kršćanska je formula posljednjih dvije tisuće godina. I nacionalistički diskurs govori o slobodi, jednakosti, ali samo za nas. Nije univerzalan. A u svijetu koji se sve više globalizira, te se među ljudima povećavaju sličnosti i veze, važno im je sačuvati ono po čemu su posebni. A to se događa tako da se naglašavaju razlike ili se čak stvara protivnika. To je pokret diljem svijeta, pogotovo u srednjim klasama. Slogani se možda razlikuju, ali priroda je diskursa svuda slična.
Koji vas dijelovi svijeta najviše plaše? Je li to još uvijek Sirija?
Situacija u Siriji, dijelovima Iraka, Libiji i Jemenu i dalje je zastrašujuća. O Siriji barem netko govori, ali nitko ne govori o Jemenu. Sirija je bila prva zemlja koju sam posjetio s ruksakom na leđima nakon škole, kada mi je bilo 19 ili 20 godina, i zavolio sam posebno toleranciju, pluralnost religija i jezika. Posebno je traumatično vidjeti mnoge države u svijetu u užasnim situacijama, gdje ljudi umiru i pate. No, europski je neuspjeh i katastrofa europske i svjetske politike toliko vidljiva u Siriji. Svijet je odgovoran za ono što se ondje događa. U nekim ratovima ne možete vidjeti izravno tu vezu, ali siguran sam da se rat u Siriji moglo izbjeći. Mogao je biti zaustavljen prije nego što je izbio ili na samom početku. Bio je to neuspjeh europske i zapadne politike, a posljedice su terorizam i izbjeglice koji su sad dosegli naše gradove. Sve to jasan je rezultat naših neuspjeha i naših politika.
Bili ste spomenuti kao mogući novi predsjednik zemlje prije nekoliko godina. Mislite li da biste se mogli zamisliti na toj funkciji u budućnosti?
Bio bi to kraj mog pisanja, pa sam sretan što mogu nastaviti svoj rad. Ne samo zbog vremena, već zato što pisac nije predstavnik, već je radikalni individualac. Ne piše samo u ime zajednice ili društva, a rad, posao i život predsjednika nekoga nužno predstavlja. A to je kontradikcija.
Vidi se i rast islamističkog ekstremizma u zapadnoj Europi. Mislite li da Zapad još može dobiti bitku za srca i umove?
Europa, čak i ako to ne zna, još je velik izvor inspiracije i nade. A želite li vidjeti snažnu predanost Europi, morate otići na rubove Starog kontinenta gdje sloboda, demokracija i ženska prava nisu samorazumljivi. Ono što mnogi kritiziraju nisu zapadne vrijednosti, već dvostruki standardi ili situacije u kojima se Zapad, kao mnogo puta dosad, ne ponaša prema vanjskom svijetu u skladu s vlastitim standardima. Primjerice, ne možete se boriti protiv islamizma i biti partner Saudijskoj Arabiji u isto vrijeme. Ta je zemlja glavni sponzor radikalnog islamizma. Ali u isto vrijeme, Zapad, pogotovo SAD, ali i Europa, glavni su partner Saudijskoj Arabiji. A ljudi vide tu kontradikciju. Udžbenici Islamske države u Mosulu bili su 95 posto identični udžbenicima u Saudijskoj Arabiji. Ista je to ideologija. Naravno, oni su protivnici, ali u istoj areni. Jednak je to vehabizam i njega mi podržavamo u isto vrijeme kada prijeti europskim gradovima. Te vrste kontradikcija su problem, a ne zapadne vrijednosti. Većina ljudi u svijetu bila bi sretna da dijeli slobodu, ekonomsku pravdu i socijalne standarde koje imamo u Europi.
U ovom trenutku jača krajnje desna politika u Europi, a približavaju se i europski izbori. Možete li zamisliti jednog dana velike nasilne sukobe između radikalnih islamista i krajnje desnice u Europi?
Pisci ne gledaju što nam dolazi, već što gubimo, gledaju unatrag, ne unaprijed. Zato nisam stručnjak za budućnost. Ali, mislim da su zapravo realnija solucija promjene u zemljama kakve, primjerice, možemo vidjeti u Mađarskoj. Ne radi se o izbijanju nasilja, već o tomu da se ljudi polako navikavaju na zatvorena društva. Novinarstvo se ne uništava, već ga se potkupljuje. Mnogo je lakše očekivati, kao što se dogodilo u Turskoj, rast autoritarnosti. To je puno realnije nego ratovi na našim ulicama. Ono što se događa mnogo je manje spektakularno od toga, ali je u neku ruku dublje jer ako se događaju sukobi na ulicama, lakše ih je izgladiti. Ali, ova spora i duboka promjena, i to što nam radikalizam postaje nešto normalno, događa se u mnogim zemljama. Muslimanu, židovu ili migrantu u Budimpešti ne prijeti se smrću, već se on ne osjeća kao dio društva, nego kao građanin drugog reda.
U vašoj je knjizi još jedna važna tema: siromaštvo. Ponekad ga opisujete kao posljedicu globalizacije koja je pošla po krivu. Biste li rekli da neka od zapadnih društava ne vide toliko siromaštva oko sebe pa bi zbog toga vaša knjiga mogla biti još i vrednija jer pokazuje ljudima na Zapadu kako neki u “Uznemirenom svijetu” žive?
Ja sam pisac i proučavam kulturu i literaturu te pišem o kulturnim sukobima, ali nakon svih svojih putovanja, zaista sam uvjeren, a to je nešto što vidim svuda u svijetu, glavni je sukob socijalni sukob. Pritom njih skrivamo između kulturnih. Glavni je sukob između onih koji imaju i onih koji nemaju. Oni koji nemaju žele imati, a oni koji imaju boje se da će morati to dati. Nadam se da će moji putopisi pomoći ljudima da vide i shvate da iza svih tih konflikata stoji socijalna pozadina. Revolucije, poput one u Siriji ili Iranu, bile su originalno zbog slobode, ali u pozadini se radilo i o velikom dijelu društva čiji se život pogoršao nakon ekonomskih reformi te nije imao koristi od povećanja bogatstva. I ne samo da je velik dio društva postao siromašniji, nego je i vidio kako se manjina obogatila. Zato izbijaju brojni sukobi, koji su artikulirani u kulturnim ili religijskim terminima, ali čiji je korijen socijalno pitanje.
Vidite li taj fenomen također i u Njemačkoj i drugdje na Zapadu ili mislite da je to specifično za “Uznemireni svijet”?
Možete to vidjeti u Francuskoj. Iza prosvjednog pokreta žutih prsluka stoje primarno socijalni faktori. U centraliziranim zemljama poput Francuske velika je razlika između velikih gradova i ruralnih mjesta. Naravno, taj anti-EU pokret nije toliko protiv Europe, već protiv centralizirane države. Možete vidjeti iste konflikte između gospodarski bujajućih gradova i usporenih ruralnih krajeva izvan EU, primjerice u Bjelorusiji. U Njemačkoj, puno manje centraliziranoj, to je mnogo blaže zbog federalizma, koji je glavni razlog što je politički sustav trenutačno toliko stabilan.
Za nekoliko dana doći ćete u Hrvatsku. Pruža li vam Balkan još uvijek inspiraciju za pisanje?
Jedna je od mojih knjiga bila nakon putovanja Balkanom kada sam pratio trag izbjeglica u rujnu 2015., a dio je knjige bio o situaciji tamo pa ćemo vidjeti što će biti u budućnosti. Knjiga se zove “Pobuna: Trag izbjeglica u Europi”. Bio sam i na hrvatskoj granici i ondje razgovarao s vašim ministrom.
Kakve su vam bile impresije s hrvatske granice?
Bilo je to na vrhuncu izbjegličke krize pa su svi pokušavali biti korektni, ali su isto tako pokušavali što brže riješiti se izbjeglica pa su svi izbjeglice završili u Njemačkoj i Skandinaviji.
Jeste li osjetili da je hrvatska policija tretirala migrante loše?
Bio sam tamo nekoliko sati, možda jedan dan. Ali isto tako nisam vidio nikakvo nasilje. Vidio sam mnogo gore situacije nego na hrvatskoj granici. No, ne mogu zaista suditi o situaciji jer nisam ondje bio dovoljno dugo. Migranti su dolazili, bili su registrirani te su autobusom odvezeni na iduću granicu.
Izraelska vojska napala iranske mete u Siriji
