Napisati tekst o ovogodišnjim Danima satire nemoguće je bez spominjanja pandemije i našeg malog, nevidljivog, zajedničkog neprijatelja koji ju je uzrokovao i nepovratno nam promijenio svakodnevicu. Jer kao što je posljednjih godinu i pol dana taj virus određivao naše živote, određivao je i život kazališta, pa i ovog festivala. Od samog smo početka znali da uvijek postoji mogućnost da se sve odgodi ili čak i otkaže. Većinu predstava bilo je nemoguće pogledati uživo, na raspolaganju su ostale snimke koje su, iako tek posredovano iskustvo kazališta, u ovom pandemijskom kaosu često bile jedina opcija. Isto tako većina i prijavljenih i odabranih predstava nastajala je unatoč i usprkos, u konstantnoj utrci s virusom, uvijek s prijetnjom odgađanja, čak i otkazivanja proba ili datuma premijere, no sve su ipak pronašle svoj put do scene i publike. Njih četrnaest našlo je i svoj put do 45. dana satire. Napraviti izbor, kao i uvijek, bio je izazov. Neobičan je to i ponekad nezahvalan proces svojevrsne destilacije onog najboljeg, najrelevantnijeg, žanrovski najtočnijeg i produkcijski najprihvatljivijeg, u kojoj i najmanja nijansa može biti odlučujuća.
Satira je žanr vrlo propusnih granica koja komično koristi prije svega kao kritično. Neodvojiva je od političko-društvenog konteksta u kojem nastaje, jasno imenuje svoje referentne točke kako bi ih zatim nemilice ismijala i kritizirala, pokazala da ništa i nitko na ovom svijetu nije nedodirljiv i da se baš svemu i svakome možemo smijati. I upravo na tragu te misli nastao je i izbor ovogodišnjeg izdanja festivala. Generacijska i estetska raznolikost odabranih predstava s jedne strane svjedoči o beskonačnim varijantama satiričnog, ali i šire komičnog naboja, a s druge pak strane susreće se u onom najvažnijem – smijehu i oštrici koja zna zašto i gdje pogađa. Nijanse tog smijeha bit će zasigurno različite. Ponekad ćemo „pucati“ od smijeha, ponekad ćemo se smijati od nelagode, ponekad se zavjerenički podsmjehivati, a ponekad tek sramežljivo hihotati. No mislim da ćemo u svakoj od izabranih predstava prepoznati onaj hrabar, drzak pogled, pogled širom otvorenih očiju koji izaziva i ne boji je. Ni stvarnosti ni kazališne umjetnosti. Jer na ovogodišnjim Danima satire rušit će se konvencije i živi spomenici, dekonstruirat će se ideologije i kruti kanoni, prkosit će se stvarnosti, a ponekad i svakoj logici, rastvarat će se neuralgične točke i svijet okretati naglavce, ismijavat će se stereotipi i opterećenost prošlošću, dizat će se prave male osobne revolucije i neće se pristajati na kompromise. Scenom će defilirati novopečena gospoda, bivši državnici, dobrohotni naivci, ostarjele revolucionarke, izgubljena mladež, prividno sretni parovi, ostavljene žene, neuspješni mirotvorci, izmišljene povijesne ličnosti, obespravljeni marginalci, europski lovaši, seoske glavešine i mnogi drugi.
Sve predstave, koje će festivalska publika ovog lipnja gledati, gradile su svoje autentične svjetove kako bi se oduprle onom realnom svijetu koji se raspadao i prije pandemije, a sada kao da stoji samo korak do rasula. I iako nas je virus zatekao nespremne, naučio nas je da u svakom trenutku moramo biti spremni na sve, a čini mi se i da nas je taj zajednički neprijatelj okupio u jednoj zajedničkoj odluci - da ni od kazališta, kao ni od smijeha i satire nećemo ni pod kojim uvjetima odustati. Zbog toga se nadam da će 45. dani satire svjedočiti tome da ništa, kako je to davno zapisao Fadil Hadžić, utemeljitelj ovog festivala, „nije tako sveto, ni tako moćno i opasno, da mu se ne može suprotstaviti smijeh svojim nevidljivim oružjem.“ Možda nas naša sposobnost da se smijemo svemu, čak i onome što nas zastrašuje, ipak može spasiti. Barem na trenutak. Barem u mraku kazališne dvorane. Unatoč i usprkos.
