Kazalište budućnosti, ono koje volimo zvati kazalištem 21. stoljeća, već je dugo na sceni. Možemo ga definirati nevjerojatnim autorskim slobodama i idejama, kao i tehničkim izvedbama u kojima se brišu granice među umjetničkim vrstama. I nije prvi put da tu i takvu umjetničku budućnost i sadašnjost pred domaću kazališnu publiku dovodi Festival svjetskog kazališta.
Takvo suvereno kazalište budućnosti, u kojem se na jedinstveni način sastaju filmska i kazališna umjetnost, u kojem su tehnički aspekti potpuno u službi autora, glumaca i kreacije, vidjeli smo i u ponedjeljak na sceni HNK Zagreb, kada je ovogodišnji festival nastavljen s gostima iz Belgije. Vidjeli smo predstavu posvećenu velikoj američkoj pjesnikinji Sylviji Plath, predstavu “Sylvia” u režiji Fabricea Murgie i u produkciji Cie Artara iz Bruxellesa. Priča prati sve životne, ljubavne i autorske demone te nadarene književnice nesretne sudbine i čini to nevjerojatno uvjerljivo, tako da se gledatelju na trenutke čini da se doista nalazi u umu žene izmučene kreativnim nagonom s jedne strane, koji cijeli njezin život suprotstavlja potrebi za nekim sasvim “običnim” životom, koji joj, naravno, nameće okolina u kojoj nema mjesta za posebno nadarene pojedince. Redatelj za tu viziju koristi tek neke od prizora iz njezine biografije, od kojih je posebno potresan prizor samoubojstva s glavom u plinskoj pećnici, na samom početku komada, te njezine stihove, a sve ostalo što gradi lik pjesnikinje su glazba i slutnje. Time uspijeva dočarati svijet u kojem talentirana i sposobna žena, čak i kada se trudi sto puta više od muškaraca koji joj nisu dorasli, završava na elektrošokovima ili u kuhinji s pjenjačom u ruci, s jasnom porukom, da ta ženska sudbina nije počela sa Sylvijom, ali, na nesreću, ni završila.
Glazba je ovdje u prvom planu, sjajna glazba, koju uživo u predstavi izvodi An Pierlé Quartet, u kojem sama An Pierlé pjeva i svira klavir. Upravo zbog nje i njezina čarobnog glasa svjetska je kritika tu predstavu već nazvala pop-operom za pjevačicu i devet glumica. I dok pjevačica ovdje suvereno vlada svojom umjetnošću, sve su glumice na neki način “podvojene” ličnosti. U svakom trenutku te zahtjevne izvedbe one moraju biti svjesne scene, ali i kamera koje ih snimaju, što od njih traži da tijelima glume kazališno, a licem filmski, jer upravo njih – ogoljele do iskonskih emocija – najčešće vidimo u gro-planu projekcija. I upravo ta ‘podvojenost’ glume, s nevjerojatnom izvedbenom koncentracijom, glavni je adut ove predstave, koja vizualno svojim kostimima, scenografijom i rekvizitima funkcionira i kao svojevrsna posveta pedesetim godinama 20. stoljeća.
I da, tužna životna priča Sylvije Plath još nema kraj. Zna se da je nakon njezina samoubojstva, njezin suprug Ted Hughes, kojeg je napustila nakon preljuba, spalio bilježnicu s njezinim zadnjim djelima, a ono što je on prije smrti 1998. godine spremio u sef, na svjetlo dana izići će tek 2023. Ma što krio taj sef, za Sylviju je i 1963. bilo prekasno, što nam jasno poručuje i ova predstava.
