Gledajući pretprošli tjedan na televiziji kronike Pulskog filmskog festivala, zapazio sam kako su dva filmska kritičara s Boškom Piculom u "dvoboju" "Točno u podne" debatirala o razlozima skepse domaće publike prema hrvatskom filmu i njegovoj nepopularnosti među masovnom publikom. Jedan od njih rekao je da dobro prolaze dječji i animirani filmovi, ali da ostale životne drame teže nalaze put do punih kinodvorana.
Slična situacija mogla bi se pronaći i na hrvatskoj glazbenoj sceni; masovna publika teško će se u većoj mjeri zainteresirati za neke od najboljih domaćih mlađih imena koja nude glazbu na jednakoj kreativnoj razini kao i njihovi usporedivi konkurenti u svijetu. Dapače, nedavna objava najvećih zarada glazbenika kod nas u 2023. koju je predstavio ZAMP u redovitom godišnjem izvještaju opet je pokazala da se među najuspješnijima (po zaradama) kriju isključivo veterani. Prosjek životne dobi tih prvih deset autora bio bi 57 godina, što dovoljno govori o "staračkoj" dominaciji. Govori i o njihovu iskustvu i sposobnostima, ali i o nedostatku volje masovne publike da malo modernizira tu strukturu koja dominira domaćim prostorom popularne glazbe.
Dakako da i u svijetu postoje zaslužni veterani koji i dalje drmaju svjetskom rock i pop-scenom, ali pomladak dolazi u daleko većim količinama. Primjerice, Taylor Swift ima 33 godine, nikada kod nas ne bi postala to što je u svijetu, vodeća pop-zvijezda koja uz Miley Cyrus, Beyoncé, Lady Gagu i ostale radi ozbiljne probleme Madonni, koja je i dalje među najdohodovnijima po godišnjim financijskim pokazateljima. Taylor Swift kod nas nikada ne bi uspjela dostići uspjeh Vjekoslave Huljić, jedine žene na listi deset najuspješnijih, kao što je u svijetu dostigla Madonnu.
Jer kod nas je situacija još uvijek "ili-ili" u domeni masovnog uspjeha i zarada, pa se godišnje kritičarske liste najboljih uveliko razlikuju od onoga što prihvaća masovna publika. Nije da među (financijski) uspješnima nema i mlađih, što je pokazala još jedna zanimljiva lista ZAMP-HDS-a, kad je u svibnju istakla tridesetoro prošlogodišnjih najuspješnijih mlađih imena ispod 30 godina starosti. Na njoj se još nije nalazio i famozni Baby Lasagna jer je proboj napravio 2024., ali će se zasigurno naći na popisu iduće godine.
No, simptomatično, Marko Purišić tada će već navršiti okruglih 30 godina i biti na rubu dobne kategorije o kojoj ovdje govorimo. Što pokazuje dvoje; da su glazbenici kod nas predugo "debitanti" koji čekaju masovni uspjeh i da se oni blizu 30 godina života još uvijek doživljavaju kao "klinci", iako su se u tim godinama (života), primjerice, Beatlesi raspali, a Bregović i Bijelo dugme objavili "Doživjeti stotu", da ne nabrajam dalje.
Ukratko, kao i u stvarnom životu sve dulje traje da se netko "odseli" od roditelja i počne samostalno zarađivati ozbiljan novac, za što, naravno, ne treba kriviti veterane koji se trude najbolje što mogu i drže vodeće pozicije po zaradama. Možda se može kriviti konzervativna struktura medijske scene kod nas koja na radijima i televizijama favorizira popularna imena – izuzev specijaliziranih emisija i urednika koji vrte aktualne novitete – dok im u tanjur ne padne netko poput Baby Lasagne pa ga nemilice troše, ali samo zbog priče oko Dore i Eurosonga, jer njegov bivši bend Manntru, s kojim je imao velikih uspjeha u Njemačkoj, malo tko je kod nas u zadnjih desetak godina spominjao, a radilo se o velikom europskom uspjehu.
Stoga moja teta i dalje misli da su Psihomodo pop mladi bend, a Let 3 kao da ne sviraju dugih 45 godina, koliko su morali čekati da iz undergrounda prijeđu u srednju struju i dođu do "viška" publike koji karakterizira svaki najmasovniji uspjeh. Baš zbog toga vidljiva je golema razlika između onoga što se kod nas "vrti" na radijima i televizijama i onoga što se sluša na streaming servisima, koji ovise o izboru samog slušatelja. S time da je zarada autorima daleko veća ako ste prisutni u klasičnim elektronskim medijima, spram "sitniša" koji dobivaju sa streaming servisa i YouTubea, osim ako se ne radi o kumulativno milijunskim pregledima. To, dakako, nimalo ne govori o kvaliteti, nego o kvantiteti, pa je zanimljivo promotriti taj popis najuspješnijih do 30 godina života, mada nažalost po zaradama nisu ni blizu prvoj desetorici.
Strukovne udruge poput Hrvatskog društva skladatelja potpomažu mnoga imena, ne samo medijskim akcijama, organizacijski i financijski (i Purišić i Let3 kao "eurosongovci" dobivali su jednokratne potpore od 10 tisuća eura), ili turnejama poput trenutne Rock&Off turneje laureata novinarske nagrade koja mlađe izvođače vodi do manjih mjesta i gradova. I ZAMP-u kao sustavu kolektivne zaštite autorskih prava bitno je pomlađivanje scene da bi se povećala ukupna masa honorara/zarade, jer u kapitalizmu novac je novac, a ZAMP-u je svejedno za koga ga prikuplja.
Svi koji vole odokativno prozivati ZAMP, mogu pitati domaće glazbenike kojima uspješno sakuplja novac od autorskih prava zašto su njime zadovoljni, za razliku od imena iz regije i sličnih organizacija kod njih, zbog čega su neki poput Medunjanin, Stefanovskog, Bregovića, Bajage ili Merlina dali punomoć za teritorij Hrvatske, a mnogi od njih, uključujući i Samardžića, i za zaštitu sve isplativijih digitalnih prava u oko 40 zemalja. No, kao što smo nekada imali razne valute, a danas zajednički euro, čini se da nisu valuta, nego godine te što široku publiku tjeraju prema "dobrim starim vremenima" i nostalgiji, a ne prema novim imenima, osim kad se ne dogode neki Grše, Cvek, IDEM, Purišić ili Buč Kesidi.
E nema Horvatovog članka u kojem neće spomenuti "regiju".Tako i ovom prigodom.