Angela Marson jedna je od vodećih i najčitanijih autorica kriminalističkih romana, i to ne samo u Velikoj Britaniji nego i u svijetu. Romani su joj prevedeni na 30 jezika i prodaju se u milijunskim nakladama, a nove detektivske igre, nestrpljenje i strah dio su i novog krimića “Slomljene kosti”, sedmog slučaja inspektorice Stone (op. a. autorica je najavila da će biti 28 nastavaka), a koji je u izdanju Mozaika knjiga sada preveden i na hrvatski jezik.
Amazon UK, konkretno, objavio je kako je serijal o Kim Stone najprodavaniji serijal dosad napisan i kotira bolje od Harryja Pottera. Zanimljivo je da je prije nego što će postati hit u kriminalističkom svijetu Marsons dugih 25 godina bezuspješno svoje knjige nudila izdavačima. Prijelomna je bila 2015. godina, kada objavljuje prva tri romana koji su se u svega nekoliko godina prodala u gotovo četiri milijuna primjeraka.
Možete li nam reći nešto više o novom romanu “Slomljene kosti”?
Moja nova knjiga vodi vas u zastrašujući svijet okrutnosti i iskorištavanja ljudi – sve do obračuna u kojem šokantne tajne iz Kimine prošlosti izlaze na vidjelo. Iste zimske noći kada je mlada prostitutka pronađena mrtva, u policijskoj postaji ostavljena je nekoliko mjeseci stara beba. Nakon što je ubijeno još nekoliko prostitutki, istražiteljica Kim Stone i njezin tim postaju svjesni da prvo ubojstvo nije slučajno i da počinje lov na serijskog ubojicu. Paralelno, otvorena je potraga za očajnom ženom koja je ostavila svoje novorođenče u postaji, ali ono što je izgledalo kao tragično napuštanje dobiva još zloslutniji obrat.
Koliko se vaših osobina nalazi u liku istražiteljice Kim Stone?
Često i samu sebe u nekim situacijama pitam: “Što bi Kim učinila?” Mislim da ona predstavlja sve ono što bih ja voljela biti, ali, za razliku od nje, ja imam bolje socijalne vještine. Ona je odlučnija, upornija, fokusiranija i marljivija od mene.
Imate li problema sa spisateljskim blokadama?
Spisateljska blokada je alarm da nešto ne ide u dobrom smjeru. Nakon toliko napisanih romana mogu procijeniti u kojim bi se situacijama mogla naći na skliskom terenu. Ako priča ili likovi nisu do kraja razrađeni u mojoj glavi, onda to neće funkcionirati ni na papiru. I to je ono što pokušavam cijelo vrijeme izbjegavati. Kada se nađem u situaciji da mi dio romana ili likovi nisu jasni, pričekam nekoliko dana da mi se vrati čarolija pisanja. Ponekad se ta čarolija ne vrati, ali onda svoju pozornost usmjerim na druge stvari. Važno je da sve te blokade ili lošije ideje nikada ne smatramo potraćenim vremenom. Sve je to vježba naših moždanih vijuga koje će se u jednom trenutku osloboditi i rasplamsati spisateljsku čaroliju.
Kada biste mladima trebali preporučiti jednu knjigu da je obavezno pročitaju, koja bi to bila?
”Alisa u zemlji čudesa” iz pera Lewisa Carrolla. Sjećam se da mi je upravo ta knjiga rasplamsala maštu i pokazala da je u životu sve moguće. Knjigu sam čitala i u zrelijoj dobi i nakon svakog novog čitanja bila sam još zahvalnija što me uvijek odvede na nezaboravna putovanja.
Koja biste dva savjeta dali mlađoj sebi, iz vremena kada ste se pokušavali etablirati kao autorica?
Najvažnije je da nikada ne zaboravimo osjećaj uzbuđenja koji u nama budi pisanje. Za mene je pisanje terapija koja budi najljepše osjećaje. Odnos prema pisanju mijenja se u onom trenutku kada potpišete ugovor s izdavačkom kućom i dobijete agenta jer tada svaka riječ ima još veću težinu. S druge strane teško je biti pisac kojega stalno odbijaju, a vi to cijelo vrijeme svoje misli i emocije prebacujete na papir. U takvoj sam situaciji bila punih 25 godina i sa svakim napisanim romanom osjećala sam da moja veza s pisanom riječi slabi. Ali nisam odustajala. Vjerovala sam da će Kim Ston na kraju izaći kao pobjednica. Naravno, sve se to promijenilo u trenutku kada je objavljen moj prvi roman. Drugi savjet bio bi da nikada ni s kim ne dijelite svoje prve rukopise. Tu sam pogrešku napravila i na teži način shvatila da bilo kakvi komentari, bili pozitivni ili negativni, utječu na moju inicijalno zamišljenu priču. Svaki pisac prije slanja prve verzije rukopisa mora s napisanim stvoriti čvrstu vezu koju nitko i ništa ne može promijeniti.
Mislite li da bi e-knjiga mogla zamijeniti pravu knjigu?
To se neće dogoditi, iako sam velika zagovornica e-knjiga. Prema takvim izdanjima gajim posebnu emociju jer su i moje knjige u početku bile dostupne samo u elektroničkim izdanjima. I danas imam odličan odnos sa svojim digitalnim izdavačem. Vjerujem da na svijetu postoji mjesto za svaku vrstu medija. Osobno volim praktičnost koju nam nosi digitalizacija, ali s druge strane odlazak u knjižaru budi posebne osjećaje. Ne mogu proći pokraj knjižare a da ne uđem i ne provjerim što se novo nalazi na policama.
Što mislite koju knjigu čovječanstvo trenutačno treba najviše?
Knjigu o ljubaznosti! Postoji jedna predivna knjiga – “The Little Thing That Matters Most” Jaime Thurston, koja govori upravo o tome kako samo sitne stvari kojima pokazujemo ljubaznost prema drugima mogu napraviti velike promjene, i to ne samo u našim životima nego u cijelome svijetu.
Kada biste pisali autobiografiju, kako biste je nazvali?
”Simpatična, ali nevoljena”. To su bile riječi koje su progonile sve moje neuspjele pokušaje pokoravanja izdavačkim kućama i agentima više od dva desetljeća. Mnoge odbijenice za moje rukopise počinjale su sa “simpatično, ali nije dovoljno dobro”…
Na koji ste lik koji ste stvorili najponosniji?
Možda će vas iznenaditi kad vam kažem da odgovor nije Kim Stone, nego doktorica Alexandra Thorne. Nju čitatelji upoznaju u drugom nastavku “Izopačene igre”. Željela sam stvoriti lik nezaboravnog sociopata i mislim da sam u tome uspjela. Ono što je zabrinjavajuće jest to da sam jako uživala pišući o toj hladnoj i izopačenoj osobi. Možda bih trebala malo razmisliti o tome.
Koja je najbolja, a koja najlošija stvar kada vam je posao pisanje?
Kao i u svakom poslu, najbolje što se može dogoditi jest da živite od svog rada, pogotovo kada radite ono što volite. Mislim da bi se svaki pisac složio s time jer je to san svakoga od nas, a ja još ne mogu vjerovati da mi se ta želja ostvarila. Sumnja u vlastite ideje i tekst najgore je što se može dogoditi. I to je osjećaj koji vas ne napušta ni kad završite knjigu, on se vraća čim se u vašoj glavi počne rađati ideja za novi roman. Ljudi često misle da se to s vremenom smanjuje ili da se čovjek nauči nositi s time, ali ne, taj oštri kritičar i dalje stoji na vašem ramenu i uvijek je najglasnija osoba u prostoriji.
