Evo, prvi put u 25 godina novinarskog posla ne znam kako napisati uvod u intervju. Mislim, znam. Točno znam. No bojim se da će me ponijeti, zanijeti i da onda za intervju neće ostati mjesta. I da ću pretjerati, a da će mi se i to pretjerivanje činiti nekako slabašno, bljedunjavo. Uh... Ajmo onda ovako. Ona je - Glumica. Da, s tim velikim G. Što god i koga god igrala, na sceni ona je - carica. Sjećam se mnogih njezinih uloga. I prizora koji se pamte samo zato što je ona bila njihova duša. I njoj sam prije razgovora spomenula neke, ali jedan je još uvijek za mene najljepši i najpoetičniji kazališni završetak jedne predstave. Ikad. Posljednje, čarobne sekunde "Madame Bovary".
No, ovaj razgovor nije zbog glume. Preda mnom je - pjesnikinja. Upravo je u subotu, u izdanju Petrinih knjiga, promovirala svoju prvu zbirku poezije. Dala joj je ime "Taj glas". A taj vas glas obgrli, zagrije, očara, zagrcne, zadivi, iznenadi, nasmije... Poželite da je taj glas i vaš. I jest. Jer je tako blizak, stvaran, živ, iskren, širok, dubok, prostran... "Dajte mi jednu produženu zimu/S malo toplog mlijeka/Ali samo kap...", piše ona počinjući pjesmu "Travanjsku". Pa kada nam se pjesma tako lijepo poklapa s ovim mjesecom, budimo blagonakloni i prema današnjem danu jer ona ga je poetski preimenovala tako čarobno. I napisala: "Miješam med u čaju vremena. Današnji će dan biti medjelja". Taj medni dan zahvaljujemo pjesnikinji - Jeleni Miholjević.
Vi ste sad pjesnikinja. To je ukoričeno crno na bijelo. Kako sami doživljavate to da vas se više neće doživljavati samo glumicom nego i pjesnikinjom. Jeste li se saživjeli s time?
Ne, ne i ne. (smijeh) Baš sam prije promocije imala potrebu negdje pobjeći i praviti se da to nisam ja. Čudni mi se procesi događaju. Ne razumijem ni kako ni zašto. Imam osjećaj da je knjiga potpuno samostalni entitet koji sad može ići među ljude. I da je to više knjiga onih koji će je čitati nego moja. Kao da se s mene ogulila i odlijepila neka koža. To je, kako sam je nazvala, novoknjiženče. Moram priznati da je ova knjiga nastala s godinama traženja same sebe, kroz posao i sve privatne promjene, šokove i odluke kroz koje svi prolazimo. Da mi je netko prije rekao da ću napisati knjigu poezije, umrla bih od smijeha. Ili bih rekla: "Nemoguće!" Na neki način sam samu sebe iznenadila. Knjiga je doslovno nastala zbog mojih prijatelja i prijateljica, zbog njihova nagovora. Još se nisam pomirila s time da je knjiga izišla i da ona sad postoji te ima neki svoj život za koji se nadam da će biti lijep.
Već godinama čitate poeziju na Trećem programu Hrvatskog radija. Potom ste počeli svoje pjesme objavljivati na Facebooku. No, u kojem ste se to trenutku i kako odvažili svoje misli i nadahnuća oblikovati u pjesme i zapisati ih?
Pisati sam počela gotovo neprimjetno, iz dana u dan. Maloprije ste spomenuli predstavu "Madame Bovary" koja me izrazito odredila zbog velike ljubavi koja je tada bila u ekipi, same tragične teme i ondašnje prijelazne godine moga života kada očekujete da ćete biti zreliji i da ćete se smiriti, a u meni se probudila eksplozija novih ideja, što mi je bilo veliko iznenađenje. Kako ne vozim auto pa sam ili pješakinja ili biciklistica ili se vozim tramvajem, uvijek se sjetim Pere Kvrgića koji je s mojom mamom stalno pio kavicu u Trakošćanskoj. On je dolazio ranije na te kave, pućkao cigaretu uz mali espresso i promatrao ljude. Nama glumcima promatranje svijeta i ljudi i upijanje atmosfera, detalja, ta senzibilnost za svaki trenutak života, to je naš rad. Ja sam masu stvari riješila i kroz snove. I kroz meditaciju. Mi nikada nismo na odmoru... I tako su ta moja putovanja do kazališta ili nakon predstava, a sjećam se baš i putovanja nakon predstave "Madame Bovary", trenuci kada bi u meni i nakon predstave još nešto ostalo. Eto, to sam morala izbaciti van. I sve su ove pjesme nastale iz prave potrebe. One doista nisu nastale ni s kakvom kalkulacijom. Budući da su društvene mreže vrlo površan medij, ali i medij koji je meni donio puno lijepih stvari pa tako i ovu knjigu, ipak sam se usudila pustiti nešto iz sebe. Usudila sam se objavljivati. Bilo je to u sigurnom okruženju ljudi koje poznajem pa sam tako u tom jednom pamuku društvene mreže počela zapisivati svoje misli koje su bile poetskog karaktera, što je i mene samu iznenadilo. A knjiga se i zove "Taj glas" jer mi je puno ljudi reklo: "Pa taj tvoj glas..." Očito se taj moj glumački glas lijepo poklopio s tim mojim unutarnjim glasom koji je morao van. To je ono kao u filmu "Striženo košeno" kada onaj ludi Pepin kaže: "To ja ne pjevam, to nešto u meni pjeva." I sve je to u meni bilo uz dosta humora.
Ooooo, taj humor je u vas jako efektan.
Još davno sam odlučila da sigurno na površnim društvenim mrežama neću dijeliti neke uvide ili razmišljanja o društveno važnim temama jer mislim da je to jako jalovo. Ali opet vas život iznenadi jer je iz tih mojih zapisa došlo do toga da sam počela ozbiljnije razmišljati o njihovoj objavi. A ništa od toga nisam prepravljala. Možda tu i tamo nešto jako sitno, sitno. I meni je ovo prekrasna priča, kao neka ljubavna. Svaka ona od koje nemamo nikakvih očekivanja. Pretpostavljam da sam od same sebe imala neka očekivanja, nikada ne bih napisala sve što sam napisala. Naravno, sada je sve to na ocjeni čitateljstva, ali govorim koliko mi sve to znači intimno, ne govorim o nekoj vrijednosti. Premda, u slučaju poezije to je jako relativno. Poezija je kao zagrljaj, kao poljubac, kao planinarenje... Ona je divna, individualna, a opet svima zajednička. Za svoje bih pjesme rekla da su one kao kihanje. Ja kao da sam kihnula, to je moralo izići van. A onda su mi prijatelji u komentarima počeli pisati: "Daj, želim te čitati. Prvo što napravim ujutro jest da provjerim što si novo napisala." Hvalili su me, poticali. I prije četiri godine počela su pitanja: "I, kad će zbirka?" I ja sam tad razmišljala: "Ma kakva zbirka?!" Onda sam počela razmišljati o samizdatu, da frendovima i frendicama iz štosa dam knjigu, da je imaju kraj uzglavlja. Eto, zapravo sam pisati počela jer bi nakon predstava još uvijek ostajalo nešto u meni. A i zato što neke stvari nisam znala reći nego na taj način. Sigurno je na to utjecalo i to što godinama interpretiram poeziju na radiju.
I tko su zaslužni ljudi od tog "utjecaja"?
Počela sam u "Poeziji naglas" još dok je tu emisiju uređivao božanstveni Danijel Dragojević, a onda sam nastavila s Irenom Matijašević. Moj rad pred mikrofonom je nešto za što mislim da sam stvorena. O svemu ostalom možemo raspravljati, ali tu osjećam sigurnost i ljubav. Kao i prema knjigama kojima sam nakićena. Vjerojatno i slušajući glazbu jer stalno sam sa slušalicama u ušima. Iz mene nešto stalno izlijeće silinom koju ni sama ne mogu protumačiti. I onda bi te moje pjesme samo iz mene istekle. O njima nikada nisam razmišljala. Uglavnom, sad dolazi do tog lijepog i ludog obrata kada mi se u inbox javlja Staša Aras s kojom se tada još nisam ni znala. Znala sam o njoj da je mama kolegice Maruške i da je super književnica čije sam pjesme čitala kod Irene u emisiji, a slušala sam i neke njezine prozne tekstove na radiju. I to je to. I Staša mi napiše: "Već dugo čitam tvoje pjesme. Meni je to odlično. Ako želiš, pomogla bih ti da to malo uobličiš." Uglavnom, Staša i ja postajemo velike prijateljice. Jako se puno smijemo jer je ona jedno veliko, predivno čudo. I ona me potakne na pravi rad. Počinjem pisati drukčije, svjesnije. Potaknula me da razmislim o stihovima, o formi i da sebe shvatim ozbiljno. Znači, Staša je bila moja prva urednica prije nego što sam se dogovorila sa Zoranom Maljkovićem iz Petrinih knjiga koji je taj rad divno dovršio, posvećeno, pažljivo i puno mi je pomogao. Bez njega ova zbirka ne bi bila ovakva. Nataša Govedić - koja je kao kazališna kritičarka uvijek sjedila u publici, a ja sam bila na sceni, i godinama smo bile u tim pozicijama glumice i kritičarke - pojavila se kao još jedna mudra sugovornica puna iskustva, ljubavi i čarolije stvaranja. Sestrinski i amazonski potaknula me i ohrabrila da se prihvatim i shvatim ozbiljno. Da se razumijemo, nikada ja sebe neću shvaćati ozbiljno. Zbirku i stihove hoću. Na to polažem pravo. (smijeh) "Posao treba shvaćati ozbiljno, ali sebe ne", rekla je Judi Dench.
Nataša je jako lijepo u pogovoru napisala kako glagolska imenica "iskrenje" najbolje opisuje vas kao pjesnikinju. No, dok vi kao glumica na sebe navlačite, odijevate druge karaktere, priče i dajete im život, dušu, u pjesmama se vi sami ogoljujete, skidate sve sa sebe i svu svoju nutrinu dajete drugima. To je vrlo delikatno, riskantno. I to, kako i Nataša točno zamjećuje, može samo onaj tko je dovoljno samosvjestan, autonoman. Tko ima neki unutarnji autoritet. Jeste li svjesni te svoje unutarnje, intimne odvažnosti?
Pa, jesam, no o tome sam minimalno razmišljala. Hrabrost nikada nije dosadna. Ako je ovo što sam učinila hrabro, hvala vam. Doživljavam te vaše riječi kao veliki kompliment. Zapravo, poezija je preluda. I svi su pjesnici jako hrabri. Odlaze iza ogledala. To nam je svima potrebno. Još uvijek nisam sigurna kako o cijelom tom procesu govoriti jer se on morao dogoditi, a ja ga ne znam točno analizirati pa tako ni ovo pitanje o hrabrosti. Ali činjenica jest da sam kroz svoju profesiju shvatila da ako ne ideš preko te granice ugode, odnosno da moraš biti velikodušan prema sebi da si dozvoliš osjećati sve što osjećaš i proizvesti sve ono što moraš proizvesti, da je to nešto oko čega nema rasprave. Inače nema ničega. I to jest vječna ranjivost. Ali uvijek bih radije birala ranjivost nego neku sigurnu umrtvljenost. Nisam još ni svjesna kako će biti kada zbirka postane dio života drugih ljudi.
Sigurna sam da ovu vašu zbirku očekuje voljeni život.
Hvala vam puno. Znam koliko ja volim neke zbirke poezije, bude me iz močvare svakodnevnih rutina. Pišući, razmišljala sam… Jako je lako crpiti inspiraciju iz teških stvari. Svi smo to radili. I radimo. Recimo, da i vi i ja sad trebamo napisati roman o nečem jako, jako teškom, nama će poteći riječi. A ja sam baš željela pisati o divoti života. Pisala sam i o jako teškim stvarima, konkretnim stvarima, kao što su i ljubavni rastanci, i neke velike životne promjene, majčinstvo, kuće koje su nestale, i ljudi koji su nestali, ali u svemu sam tome željela naći onu neku iskru ljepote, divnu i zaigranu. Ono nešto što volim kod ljudi, a to je da se sami sebi uvijek možemo i nasmijati i utješiti se. Uh, koliko bih ja mogla pisati o tužnim i groznim stvarima. Ali nisam htjela. Mi smo rođeni, ta naša generacija, u jedno šašavo vrijeme i svašta smo prošli. I neću, ne dam sebi da gledam sve kroz prizmu uzaludnosti i razočaranja. Iako gledamo devastacije, grabež i užase, potpunu devastaciju i protjerivanje mjesta urbane kulture koja su nam toliko značila (Kulušić, Lap, Jabuka, kino Europa, sad i Kulturni centar Maksimir), htjela sam govoriti kroz ljubav, o njima s ljubavlju. Znam da to zvuči jako patetično, ali htjela sam da sve ide kroz glazbu, kroz zezanciju, kroz nadahnuća, kroz probuđenu ženstvenost u ovoj dobi života. I kroz ples. A sve to skupa ne ide ako niste iskreni. I drago mi je kad mi ljudi kažu: "Baš si me nasmijala. Baš si me dirnula." To mi je prekrasno. Svi mi dijelimo tu žudnju da nam život bude kao ovaj tulipan ispred nas, pun boja, da se smijemo, da nam bude lijepo. To ima veze i s društvenim mrežama. Rekla sam si: "Nećeš, nećeš! Ako imaš neku tešku tjeskobu, nećeš ljude buditi ujutro teškoćama i mrakom". Muž mi je rekao da sam ja Facebook vjeverica. Jako volim komunicirati s ljudima i na Facebooku i na Instagramu. Meni to puno znači. I trošim previše vremena na to. Ali neću da ljudi izjutra vide prigovaranje i žaljenje na sve i sva. E, to neću.
Eh, to da se ne predajete očaju, čemeru i jadu u vašim se pjesmama baš vidi. I osjeća. A divota je i u tome što vi malim, običnim, svakodnevnim stvarima dajete svu moguću živost i važnost. Ima tu i igala za pletenje, i miksera, i centrifuga, i mašine... U vašim se pjesmama slavi svaka sekunda tijekom 24 sata.
Da, ima tu i puno tjeskobe. I pretpremijernih i postpremijernih strepnji. Pisala sam o svemu jer sam to osjećala. Nema tu nijedne pjesme s predumišljajem. Iz mene su izišle jer sam to što sam osjećala i napisala. I jako je lijepo kada se čovjek uspije pustiti i prepustiti toj euforiji postojanja. Pjesništvo je nešto što nam to dopušta. Kao i ples. I namjerno sam na kraju zbirke stavila pjesmu "U slavu viškovima". Volim taj višak, to nešto što tebe čini tobom. Taj višak u svima nama je sve samo ne dosadan. On je to nešto naše. U stilu: "To je ona kojoj svijetle oči. A to je ona s divnim brošem. A to je ona koja planinari, ona koja voli konje, koja se izborila za nepušenje u uredu.." To su naše posebnosti. Ali u stilu "with a little help from my friends", ne bih u sve to ušla da me ljudi nisu nagovarali.
Jeste li prijateljima ipak zahvalni na tome?
Jesam! Zahvalna sam i Sanji Lovrenčić s kojom sam često surađivala. Ona mi je prva rekla da bi voljela uzeti u obzir moje pjesme i da bi mi pomogla. I da bi ih izdala. No ja sam bila toliko sramežljiva i nisam je nazvala kada sam je trebala nazvati jer sam mislila: "Ma, kako ću ja sad s tim svojim pjesmama?!" Uh... Dok sam ja njih sve skupila i dok je sve to prešlo na papir, prošle su godine, bio je to jedan ogromni skok. (smijeh)
Gdje je sve bilo tih vaših zapisa? Na mobitelu, na papirićima?
Neeeee, na papirićima ništa. Joj, ljudima će ovo sad zvučati zbilja grozno, ali sve je iskreno pa neka bude onda i to. Pisane su ili u tramvaju ili u toaletu, i tu sad neću u detalje. (smijeh) Ili su pisane na nekom putovanju, na nekom čekanju... One nikada nisu pisane u koncentraciji. Ali ja sam takva. Ljudi me često pitaju: "Pa kako se ti pripremaš tek sad?" Takva sam. Kad imam neko važno snimanje ili nešto drugo, pripremam se posljednji tren. Nije da pratim horoskope, no ja sam dupli zrak. Suviše sam brza i volim raditi stvari u zadnji tren. Nisam temeljita na uobičajeni način. No s druge strane, kada taj zadnji tren uđem u nešto, ući ću jako duboko i nekako ću sama sebe zeznuti, zaobići ću svoju prestrašenost i stidljivost, što stvarno sve u sebi imam. To koliko sam ja stidljiva, to nitko ne bi mogao vjerovati. Ali zaobiđem to, ne želim tratiti život na to.
U zbirci ste pjesme podijelili na one - s bicikla, s jastuka, s tračnica, s vjetrom u kosi, iz pjene, potresene, morske... E sad, što kad vam tako nadođe stih ili dva a vi ste na biciklu ili ste se tek ušuškali u krevetu, mrak je? Jeste li lijeni upaliti svjetlo, ustati, zapisati to? Ili stati, sići s bicikla i utipkati to u mobitel? Stanete li nekad nasred, recimo, Ilice i brzo to zapisujete u strahu da to nešto ne zaboravite dok ne dođete tamo kamo ste krenuli? Ili dok se ujutro ne probudite?
Uh, ako mi nešto dođe kroz san onda ili pamtim ili si zapišem u mobitel. A ima jedna pjesma "kad su zamirisali konji u Andrije Žaje". Vruć je dan, na biciklu sam, a suprug Dario mi piše: "Ručak je gotov, a di si ti?" I ja skužim da neću stići na taj ručak. Doma me čekaju, ali ja sjedam na onu klupicu i pišem pjesmu. I moram to dovršiti. I ona je napisana baš u tom trenutku. Jako ih je puno napisano u trenutku. Kao i ona "Zagreb se guli..." Ilica, Slava Raškaj, škola "Vinko Bek" s onim velikim križem nakon potresa… Toliko me to onda pogodilo. I eto, nastala je pjesma. A kako sam pisala na mrežama, često sam fotkala pa sam i te fotke iz grada objavljivala uz pjesme. I sve je to skupa imalo još i neku drugu dimenziju. Pjesmu napišem jako brzo, nezaustavljivo. U tom trenutku to nešto moram zgrabiti. I zato bih vrlo često tako sjela u neki park i zurila u mobitel k'o posve poludjela, pišući.
Ono što me još oduševljava u vašim pjesmama su - novokovanice. Predražesne su. I maloprije rekoste jednu - novoknjiženče. A u zbirci su i - oblaklandija, tugriz, blistopad, jedvačekaonica, melankolerija, tramvajruž, mamoljub, bonbonuti... I meni nekako najdraža - medjelja. Kad vam takve divote padnu na pamet jeste li nekako ponosni, naklonite li se samoj sebi, kažete li: "Vaaaau, Jelena svaka ti čast"?
Daaaaa, bude mi to jako djetinjasto. Raduje me to. Igra riječi mi je fantastična. Ima na Trešnjevci, na uglu Končareve i Tratinske, jedna zgrada na kojoj piše "otkup zlata". Međutim, kada je gledate pod određenim kutem, onda vidite kako piše "otkup zla". Kad to vidim, vaaaau. I onda stojim tamo i nad tim meditiram i sve mi nešto počne prštati po glavi. Ma, jooooj, riječi su dragulji.
Vidi se da obožavate riječi. Igrate se s njima. To je poseban dar. I vaše su rime u pjesmama iznenadne. Nekad na kraju, nekad u sredini. Uvijek efektne. Nekad duhovite. Iskričave. Rekoste maloprije da pjesme nikada ne brusite, da one nastanu u trenutku. A kako znate, osjetite, da su završene, da je to - to? Da se više nema što ni dodati ni oduzeti?
Hm, sad kad me to pitate i sama pokušavam shvatiti kako to ide. Imam povjerenja u nesavršeno. Da počnem previše razmišljati o tome, onda se taj trenutak ne bi dogodio. Jako se borim i s tjeskobom, i s demotivacijom, i s prolaznošću, i sa stvarima koje nisu ispale onako kako sam mislila da bi trebale ispasti. Međutim, ne sjećam se kada, ali odlučila sam da ću pažnju davati stvarima koje su mi prekrasne i koje bole, ali sjaje od života. Ne da mi se ni 15 minuta svojih misli trošiti na nekakve stvari koje u sebi nemaju iskru. Ima u knjizi i groznih tema, ali to je iskra nečega. Knjiga je podijeljena u cikluse najviše zbog toga da bi se ljudi malo bolje i lakše snašli, što je također jedna zezancija. Osim podjele na one s bicikla, s jastuka, s mora itd., pjesme su podijeljene i prema imenima ruževa jer me fasciniraju imena ruževa. Stalno gledam kako se koji ruž zove. Mislim si, pa tko to smišlja?! Kako je to dobrooooooo! Znate onaj trenutak, idete nekamo van i stavljate si ruž. Kako je to dobro. Mislim da ću uvijek tako pisati.
A ima i riječi koje baš jako, jako volite. I često ih ponavljate. Jedna od njih je - štaub. "Posut ću brige štaubom, kao i obično" jedan je od vaših stihova. Često situacije znati posuti, zašećeriti. Ljekovito. Tu su često i - melankolija, konji, psi, bundice, stakalca...
Da, ima u pjesmama dosta doma, parka, zelenila, putovanja, scene... Neke pjesme su direktno posvećene nekim ljudima, oni baš neće saznati koji su. Ima i spominjanja mojih prijateljica. Puno sam pisala suprugu, prijateljima, djeci..
Divna je ona pjesma o sinu.
I posve istinita. Piljiš tako u zid i kažeš: "Sad ću te staviti u pjesmu". Ali posipanje štaubom i pravljenje kolača... Uh, bio je rat 90-ih, slušali smo Nicka Cavea i PJ Harvey, bili smo mračni klinci. Tada sam jako duboko istražila kako je to biti jadan i kako iz toga crpiti inspiraciju. I sad jednostavno uzmem taj štaub da mi bude ljepše. Da se nešto sjaji. To mi je i vizualno jako efektno.
Da, cijela vaša zbirka nekako svjetluca. I kad je nešto teško, vi pospete malo štauba i, eto, bude lijepo.
To mi je važno. Da ipak bude dobro i lijepo. I da smo zajedno. Tama je nekad bila tako gusta i teška da bi i neki najmanji kontrast u njoj bio toliko blistav da bi to izišlo u pjesmi. Možda zato što od sebe uopće nisam očekivala ništa, a puno toga volim. Jako volim. Volim ljude, svoju profesiju koja mi je dopustila da se mijenjam, da na sceni i pred kamerom prođem neke stvari koje onda ne moram prolaziti i u životu. To zna biti i jako bolno i jako teško. I u sukobima sa samom sobom i s drugima. I sada bi mi baš bilo drago da ljudima ova zbirka bude draga. I da je vole čitati. Naravno, svatko ima pravo i na kritiku, ali o tome uopće ne razmišljam. Vjerojatno mi ta neka neopterećenost puno pomaže jer ja nisam pjesnikinja. Ja sam glumica. I kao glumica mogu sve, što mi je u životu velika radost da si dozvoljavam biti što moj unutrašnji život traži.
Ma što god vi rekli, vi ste i pjesnikinja.
Eh, vi govorite kao i moji sustvaratelji i suborci Staša, Nataša, Sanja i Zoran, pa i moja velika prijateljica Ivana Bodrožić, pa suprug koji mi je govorio: "Bože moj, čega sve u tebi ima? Di si, kad si ti to sve napisala?" On je imao fenomenalne ideje. Da je on uređivao knjigu, to bi posve drukčije izgledalo. Zvalo bi se "Objave" i baš bi se vezalo na to da se mi u vremenima u kojima su se ljudi toliko otuđili približavamo jedni drugima preko tih objava na Faceu. I bilo bi puno više proze. Meni se jako svidjela ta njegova ideja. Međutim, krenula sam intuitivno u drugom, ženstvenijem smjeru. U posljednih pet-šest godina prema ženstvenosti osjetila sam nešto posebno i baš sam htjela da moja knjiga bude "girly". Mogla sam napisati drukčiju knjigu, ali jedino što sam o njoj mislila jest da želim na neki način ljude razveseliti i da ona bude "girly". Ne ono "želim biti mala curica", nego ono - što nam ostaje kada nam već i djeca narastu, kada smo imali i ova i ona razočaranja. Jer te "curice" mojih godina koje gledam oko sebe, te fantastične žene koje se toliko dobro zezaju, nevjerojatno me inspiriraju. Puno bih još prijatelja i prijateljica sad trebala spomenuti, ali divna Petra Hrašćanec s kojom sam na našim kazališnim gostovanjima znala biti i cimerica, ona je također jedna od prijateljica koja me konkretno pogurala prema tome da postanem pjesnikinja. Rekla mi je da radi u ZPC-u predstavu "Caroling" - koja je, moram to reći, prebožanstvena, sva u snijegu i šuškanju - i pitala me može li uzeti nekoliko mojih pjesama koje bi bile uglazbljene. I eto, neke od njih svoj su život već doživjele i na sceni. To mi je prekrasno. A ja zapravo još ne znam o sebi govoriti kao o pjesnikinji, ali vidite koliko ipak mogu... (smijeh)
Puno ste pjesama posvetili i našem gradu Zagrebu kojeg je štošta "šibalo". No da je u njega i nepresušne ljepote i radosti izbija iz svih vaših pjesama. Puno je i drugih mjesta.
Daaaaa, puno je Zagreba. I Trešnjevke. Centra grada. Puno je i Rijeke, otkuda mi je mama. I Petrinje, otkuda je tata. Puno je i Dubrovnika, Kvarnera. A što se Zagreba tiče, u meni se jedna takva posebna kvaliteta ljubavi probudila jer je taj naš grad kao neki gospodin koji se s jedne strane "botoksirao", a s druge strane propao i popadali su mu zubi, u pidžamici je, u šlapama, ne može se ničega sjetiti. Gledam samo moj kvart. Mi smo u zaštićenom dijelu stare Trešnjevke pa smo pošteđeni, ali okolne ulice… Nigdje nisam vidjela takvu urbanističku devastaciju kao tamo. Pitam se, kako je tako nešto uopće moguće? Pa centar grada iz kojeg ljudi iseljavaju. I sve te fasade koje se gule. I to protjerivanje bilo kakvog traga urbane kulture u centru. A s druge strane, neki prekrasni, hrabri ljudi, neke ljepote, zagonetke, predivne fore, šetnje s psom pored Save, Maksimir, moda, nada, njegova ranjivost usred svih ovih događaja i to bilo grada koje nikada neće prestati kucati, sve me to ponovno bacilo u totalnu zaljubljenost u Zagreb. Baš je šarmantan, prelud grad. Pravi se da je dosadan, a zapravo te povede na najbolji izlazak van. On je definitivno neki muškarac u mojim pjesmama.
A u tom našem gradu je i vaše i naše kazalište koje je već tri godine zatvoreno. Kako vam je prolaziti pokraj Gavelle i ne moći u njega ući, stati na njegovu scenu?
Svi mi puno radimo koliko god je to moguće. Međutim, kako sam češće bila u Petrinji i okolici Petrinje, jednostavno me sram osjećati tako veliku ranu zato što se čeka obnova kazališta, a ljudi još uvijek, i bakice i bebe, žive u kontejnerima. I nemaju ništa. Ni sjene da se sklone od sunca ljeti. Zato sve to s Gavellom prihvaćam stoički, kao neku datost. I pozitivno. Pozitivno zato što znam da će to naše kazalište jednom biti tako sigurno, tako obnovljeno, tako prekrasno kazalište s dvije scene da će to biti totalni gušt. Međutim, kako nas tuđa nevolja rijetko može utješiti u našoj nevolji, intimno, taj osjećaj "biti bez svog kazališta" jako je bolna situacija za sve nas. A opet, da se sve to nije dogodilo, možda ne bi bilo ove zbirke. Možda ne bih toliko putovala, istraživala. Ne znam, treba biti strpljiv.
Sad se mogu vidjeti dvije komorne predstave. U jednoj "Uvijek će nam ostati ljubav" igrate s Draženom Čučekom, a u drugoj "I je i nije" s Liviom Badurinom. Koliko su vam drage baš te male, intimne predstave, pogotovo u vremenima u kojima živimo?
Koliko vidim, ljudi u obje predstave jako uživaju, isto kao i mi. Dražen i ja smo odigrali već 70 puta tu našu predstavu i puno smo s njom putovali, a Livio i ja tek smo prije dva i pol mjeseca počeli igrati. Uživamo. Bila je još jedna premijera "Moderni oblici patnje" Dine Vukelić koju smo radili u koprodukciji s Ludens teatrom u Koprivnici. Režirao ju je moj suprug. Tu igramo nas troje - Marko Petrić, Anja Đurinović i ja. I nju ćemo tek igrati u Zagrebu. Kad se otvori mala Gavellina scena. Ima tih malih predstava koje su zapravo velike. I publika ih tako doživljava. A Livio, i Ksenija Zec, i Saša Božić, i ja namjerno smo htjeli biti u malom prostoru, u stanu, u malom Studiju Exit jer to sigurno donosi neku posebnu vibraciju. Naravno, poželjela sam se velikih predstava. I igrati u njima i gledati ih. Ali ima nešto slično u ovim malim predstavama i poeziji.
I za kraj, sigurna sam da će u vašim pjesmama svatko pronaći neku "svoju" ili dva-tri stiha koja će doživjeti "svojima". Iako pišete: "Da sam ulica, bila bih Savska/To se već zna/I bile bi sedamdesete, da dođu Stonesi i porazbijaju hotelsku sobu/A ja se durim do devedesetih/Povrijeđena", pa "Stopalima u moru/Glavom na Medvednici/A srce kuca na izvoru Kupe...", da sami sebe trebate definirati s nekoliko vlastitih stihova, koji bi to bili?
Možda baš iz te pjesme "Prisutna" iz koje ste naveli nekoliko stihova. Bili bi to stihovi: "Da sam u mogućnosti/Zvala bih se Sada a prezivala Ovdje/ I sve bi me tjeralo na smijeh/Kada bi me prozvali: "Je li ovdje Sada Ovdje?"/ Štucnula bih od uzbuđenja/I rekla: "Prisutna!". Tako bih.
