Dođu li The Killers iduće godine na INmusic – ili već bilo koji INmusic kad pandemija završi – bit će to doista “ubijanje” publike uživo jednog od najboljih modernih koncertnih sastava. Znam iz prve ruke, jer sam ih gledao uživo dva puta; u münchenskoj dvorani, bolje reći hangaru, Zenith 2010. pred oko deset tisuća ljudi i tri godine poslije na londonskom stadionu Wembley, njihovu najvećem samostalnom koncertu do danas. A The Killerse možemo očekivati jer su trebali nastupiti na ovogodišnjem INmusicu koji je zbog koronakrize otkazan za iduću godinu. Voljeli ih ili ne, Killersima se mora priznati da su, kao i Muse ili Kings of Leon, unazad petnaestak godina ušli među najstabilnije postave komercijalnog modern-rocka. Doduše, taj njihov suvremeni rock i više se nego naslanja na neke opće poznate detalje i imena klasik-rocka, ali nitko nikada nije krenuo od početka, nego je putem kupio utjecaje.
Lasvegaški The Killers tipičan su današnji rock, bolje reći pop-sastav; prodali su milijune albuma, hrpimice osvajali nagrade industrije, a istovremeno ostali ne pretjerano mrski kritici koja u njihovu radu i danas pronalazi “skrivena značenja”. Od svih novih američkih pop-bendova od prije petnaestak godina, ostali su jedini koji su do nedavno punili dvorane i s većim komercijalnim uspjehom kojeg očito love i dalje.
Najnoviji šesti album Killersa “Imploding The Mirage” (EMI/Universal Croatia) upravo je objavljen kao jedan od proizvoda kojem je na ruku išla zaustavljena koncertna djelatnost zbog pandemije COVID-19, zbog čega su u tonskim studijima Los Angelesa, Las Vegasa i Park Cityja u državi Utah, mogli marljivo završiti novi album. Najavljen je singlom “Caution” i već se tu jasno čula namjera da, ne samo dođu na prvo mjesto američke top-ljestvice, nego da nastave uzlaznom komercijalnom putanjom koja im je prodajom zadnjih albuma pomalo padala i u nju dovedu još neke poznate goste. U širokom rasponu koji podjednako salutira američkom stadionskom popu, na koji nesumnjivo vuče gostovanje Lindseya Buckinghama iz grupe Fleetwood Mac solom na gitari u prvom singlu “Caution”, koji se ne samo popeo na vrh top-ljestvice nego i zaokružio popis utjecaja koji su The Killers oduvijek nosili javno. A to su osamdesete i sve one prezrene kombinacije himničnog gitarističkog popa pomiješanog sa synth-rockom na kojemu je odrastao pjevač i prednji čovjek grupe Brandon Flowers i novim albumom Killersa bez srama pokazuje da još uvijek želi postati najveći bend na svijetu.
Glasom sudjeluje i sjajan Weyes Blood sa strane ponajboljeg novog američkog rocka, k.d. lang u pjesmi “Lightning Fields” i Lucius. Popis završavaju Adam Granduciel iz War on Drugs i Blake Mill, ali ponovimo, bez obzira na sampleove njemačkih Can i Neu!, ovo nije neka rekapitulacija alternativne scene ili američkog nezavisnog rocka, već bombastičan album napucanih pjesama koje pršte refrenima, grandioznim melodijama, melodramatikom i pozitivnom energijom u ovo tmurno doba vladavine koronavirusa.
“Imploding The Mirage” je i prvi album Killersa bez gitarista Davea Keuninga, koji s bendom nije od 2017., pa su njegova zaduženja obavili basist Mark Stoermer i koproducent Jonathan Rado iz postave Foxygen, a baš zato su u goste i pozvani gitaristi Lindsey Buckingham i Adam Granduciel. U koprodukciji benda, Shawna Everetta i Jonathana Radoa, “Imploding The Mirage” opet vuče konce do odavno poznatih žanrovskih štaka i fascinacija Killersa. Od Springsteena u “My Own Soul’s Warning” – s kojim je Brandon Flowers pjevao duete kad su nastupali na rock-festivalima u istom gradu pred par godina – do singla “Fire In Bone” kao naklona Talking Headsima, a ne nedostaju niti Bravery, Interpol ili Queen.
Iako često zvuče poput britanskog benda iz vremena novog romantizma na steroidima, The Killers su američki proizvod iz Las Vegasa.
Flowers, prije član neke synth-pop formacije nakon što je kao klinac vidio koncert Oasisa poželio je arsenal gitara u grupi i osnovao Killerse, i ta percepcija ostala je glavna ideja vodilja benda sve do danas.
Isplativa retro-utakmica s pjesmama koje malo sliče na The Cure, malo na Duran Duran, a malo i na Ultravox, zvuči popistički precizno, rock-strategiji dodali su utjecaje melodičnog electro-popa koji neskriveno gleda u osamdesete, a melodije sa širokim refrenima vrebaju iz većine pjesama albuma “Imploding The Mirage” (naslov se odnosi na eksces u istoimenom lasvegaškom hotelu). Da Killersi miješaju art-pop i stadionski rock bilo je jasno od početka, ali koncepcija koja na papiru može djelovati dvojbeno pojačana je serijom pamtljivih, prijemčivih pjesama koje se ne skidaju s radijskih stanica, ali, mora se priznati, imaju i neke kompleksnije dijelove zbog kojih ih ne možete otpisati kao ishitreni ustupak komercijalnosti.
