– Moja autobiografska i evokativna “Knjiga šapata” nije samo knjiga o armenskom genocidu s početka 20. stoljeća. Kada pišete o jednoj tragediji, pišete o svima. Tragedije nemaju materinski jezik. Možda ova knjiga potakne nekog vašeg pisca na pisanje hrvatske “Knjige šapata” jer svaki je narod ima – rekao je rumunjski pisac armenskog podrijetla, ugledni ekonomist i bivši ministar u dvije rumunjske vlade Varužan Vosganjan na pulskom sajmu knjiga i autora. U subotu će treći program HRT-a u 11 sati prenositi Vosganjanovo gostovanje na pulsom Doručku s autorom, što nikako ne treba propustiti. A zašto je svoj roman nazvao baš “Knjigom šapata”?
– Kada sam kao dijete vježbao klavir, profesorica mi je rekla da je tajna u tome da se svira brzo, ali ne i glasno. I kada se ispovijedaš svećeniku, šapćeš. Šapat je gesta iskrenosti. I u ljubavnoj igri se šapće, samo mržnja viče – rekao je Vosganjan, koji tvrdi da je sjećanje dio sadašnjosti, a ne prošlosti.
Kako zaboraviti prošlost?
– Narod koji ima neizliječene traume ne može zaboraviti prošlost. Prije stotinu godina moji su djedovi bili izbjeglice i molili su Rumunjsku da im dopusti da se s broda iskrcaju u Constanzi. Podsjeća li vas to na nešto? Rumunjska je tada na primjereni način primala izbjeglice, baš kao i kancelarka Merkel. “Knjiga šapata” je knjiga o običajima, kuhinji, tradiciji armenskog naroda. Malo koja književnost ima takvu identitetsku knjigu. Ali to je i biografija 20. stoljeća sa svim zlom koje je to stoljeće donijelo, od koncentracijskih logora i svjetskih ratova do genocida i apatrida – rekao je Vosganjan.
Kada je “Knjigu šapata” predstavljao u Španjolskoj, pitali su ga što misli o zahtjevima da se kosti poginulih republikanaca i frankista ekshumiraju iz grobova u kojima su pokopane s kostima frankista.
– Odgovorio sam im da puste mrtve da se sami pomire. U protivnom ni mi nećemo naći svoj mir – rekao je Vosganjan koji se bavi pitanjima oprosta, osvete i zaborava.
– Zaborav je netolerantan i zapravo je iluzija. Što zaboraviš, opet će se dogoditi. Osveta je najgluplja. Ne postoji aritmetika krvi. Ne možeš izjednačiti kapljicu vlastite krvi s kapljicom tuđe. Rana se ne može izliječiti otvaranjem druge rane. Osveta povećava patnju. Ako niste pogledali, preporučujem vam film “Ničija zemlja”. Oprost je najodgovornija opcija. On je dijalog, a osveta monolog. Oprost je najveličanstveniji baš po tome da opraštaš ono što je neoprostivo. Na žalost, mi Armenci nismo imali kome oprostiti, a nemamo ni danas. Turska negira zločin nad Armencima. Tvrdi da je počinjen masakr, ali ne i genocid. A koja je razlika? Pa za masakr se ide u zatvor na 25 godina, a za genocid nema zastare. U Turskoj danas ima na tisuće armenskih crkava po kojima pasu koze. Tamo su bili i grobovi mojih djedova, a sada ih nema. Turska neće ući u Europu dok ne prizna genocid nad Armencima – uvjeren je Vosganjan koji je knjigu napisao na rumunjskom, a na armenski je prevedena s njegovom autorizacijom.
Zabranjen u Turskoj
– Prevedena je i na turski, ali nije tiskana. Urednik knjige pobjegao je u Švedsku. Izdavačka kuća je uništena. Turska je pod svaku cijenu pokušala spriječiti objavu ove knjige. Kada se radilo o izdanju u Iranu, knjigu su čitali strogi cenzori. Jedina rečenica koju su prekrižili jest “u tom tužnom vremenu ljudi ne jedu kolače, nego spas traže u alkoholu” – veli Vosganjan, koji misli da “Knjiga šapata” nije povijesna knjiga.
– Povijest govori o pobjednicima, a literatura o poraženima. U povijesti je smrt apstraktna i nema imena, a u literaturi svaka smrt ima ime. Književnošću možete napraviti više nego vojskom. Između holokausta i genocida nad Armencima postoje sličnosti i razlike. Sličnost je da je broj jednih i drugih prepolovljen jer je ubijeno šest milijuna Židova i milijun i pol Armenaca. No, o holokaustu postoje dokumentarni filmovi, kada su saveznici oslobađali logore našli su i preživjele koji su imali brojeve na rukama. A genocid nad Armencima dogodio se 1915., a kada su saveznici došli na mjesto poprišta 1919., svi su tragovi izbrisani. I da, Židovi su u Njemačkoj bili gosti, integrirani, ali gosti. A Turci su došli u Anatoliju gdje su već živjeli Armenci – veli Vosganjan, koji vjeruje da bi zločini u 20. stoljeću, pa i genocid u bivšoj Jugoslaviji, možda bili spriječeni da je istina o genocidu nad Armencima bila poznata. Zadaća književnosti je stvoriti svijet iscijeljenih naroda, poručio je.
