Japanski književnik Haruki Murakami prije tri godine objavio je opsežni roman "Ubojstvo Komendatora" koji je nedavno objavljen i u Hrvatskoj i to u dva sveska. S japanskog ga je preveo Vojo Šindolić, objavila naklada Vuković & Runjić, a uredila Milana Vuković Runjić. Riječ je o elegantnom i produhovljenom štivu na sedam stotina stranica koje je imalo neobičnu recepciju u svijetu. U Hong Kongu je čak preporučeno da ga ne čitaju mlađi od osamnaest godina, a jedan pasus ovog tipičnog murakamijevskog romana u kojem se realno miješa s nadrealnim, našao se i u izboru za prozu s najlošijim opisom seksa.
Istina, Murakami i u "Ubojstvu Komendatora" inzistira na jasnim seksualnim motivima i opisima, koji se na mahove približavaju i onim moralno upitnim i zabranjenim zonama koji u histeričnijim zemljama (a takvih ima sve više) mogu izazvati i reakciju cenzorskih škara. Ali, Murakami je prvenstveno japanski autor i njegov posljednji roman je čvrsto utemeljen u suvremene tokove japanskog (doduše amerikaziranog) društva te poštuje tamošnje uzuse koji su, što se seksa tiče, prilično liberalni u odnosu na veći dio svijeta.
Naravno, "Ubojstvo Komendatora" nije erotski roman, ali je, mora se priznati, prilično nabijen stalno pulsirajućom erotikom iako se naoko bavi sasvim drugim, kontemplativnijim temama. Prvi dio romana stoga je nazvan 'ideja postaje vidljivom', a drugi, 'preobrazbe metafore'.
I ideja i metafora važan su dio sasvim konkretne, iznimno napete radnje koju je Murakami dosljedno i postepeno razvijao poštujući sva pravila kriminalističkog romana. Tako u ovom romanu imamo i nestanak tek propupale djevojčice koja je silno zabrinuta zbog svojih (pre)malih grudi, ubojstvo Komendatora (a taj je lik, naravno, posuđen iz Mozartove fatalističke opere "Don Giovanni" uz još neke likove koji imaju i više značenja i više mogućih oblika), a tu je i tajnoviti i bogati sredovječni Japanac koji špijunira mladu trinaestogodišnjakinju i potencijalni je zločesti lik sa skrivenim namjerama.
Sve njih povezuje pomalo naivni tokijski slikar kojega naprasno napušta supruga te on odlazi na samotnjačko putovanje sjevernim Japanom, da bi se skrasio u drvenoj, usamljenoj kući slavnog japanskog slikara Tomohika Amade koju mu prijateljski ustupa slikarev sin, inače kolega i prijatelj s Likovne akademije.
Naš slikar u braku je intenzivno slikao komercijalne portrete koji i nisu imali neku umjetničku vrijednost, ali nakon što ga supruga izbaci iz kolotečine, odluči se na traženje vlastitog slikarskog puta u bespućima mašte i osobnog asketizma. Istražujući staru kuću u kojoj je nekada radio japanski slikarski maestro, naišao je na njegovo potpuno nepoznato remek-djelo "Ubojstvo Komendatora" koje je slikar pomno sakrio u potkrovlju kuće.
Ta slika skriva tajnu zbog koje je slikar Tomohiko Amada morao brže bolje napustiti Beč nakon što su ga osvojili Hitlerovi nacisti, a otkrivajući detalje iz slikareve europske povijesti, naš se junak sve više zapliće i u neobičan odnos sa susjedom biznismenom koji mu nudi ogroman iznos za portret. I slikar koji se zakleo da više nikoga neće portretirati, pristaje portretirati darežljivog susjeda nakon čega upada u čitav koloplet čudnih, neobjašnjivih i opasnih događaja povezanih s velikom kamenom rupom koja postoji na posjedu i iz koje se u kasnim noćnim satima čuje zlokobna zvonjava...
Murakami u svoj roman ubacuje i likove iz nerealnog svijeta koji su, moguće, oslikani na platnu "Ubojstvo Komendatora", a ta je slika, opet, autobiografsko podsjećanje na burne bečke dane slikara Tomohika kada je uz svoju bečku djevojku u austrijskom pokretu otpora pokušao nauditi čelnicima nezaustavljivog nacističkog pokreta.
U srži ovog Murakamijevog poetičnog i nesagledivog romana, pitanje je smiju li ljudi težiti istini? I smiju li otkrivati tuđe tajne? I do koje se točke može nekažnjivo čačkati po umjetničkim djelima pomoću kojih se umjetnici bespoštedno razgolićuju, ali i potencijalnim istražiteljima postavljaju nemale zamke, teško odgonetljive šifre i zamršene lozinke. I ovaj nam Murakamijev akribični roman filozofično poručuje da život ne počinje tek rođenjem i ne završava smrću. I da sve što vidimo ne mora biti stvarno, kao i da je često puta stvarno baš ono što je skriveno.
