Unatoč ponovnom razbuktavanju koronapandemije u Hrvatskoj, Drama HNK Zagreb u petak je uz jake epidemiološke mjere (obavezne maske i mjerenje temperature svakom posjetitelju uz smanjenje kapaciteta na nekih trideset posto) pretpremijerno izvela predstavu “Kafka na žalu”. Riječ je o kazališnoj prilagodbi znamenitog i nadasve metaforičnog romana megapopularnog japanskog prozaika Harukija Murakamija koju potpisuje američki autor Frank Galati. Galatijeva adaptacija iz 2008. godine rađena je za kazalište Steppenwolf u Chicagu, a za zagrebačku predstavu preveo ju je Andy Jelčić, dok je dramaturginja bila Mirna Rustemović.
Režije se prihvatio ravnatelj Drame Ivica Buljan koji je za potrebe HNK već režirao snažna i amblematska literarna djela kao što su Krležin “Vučjak” ili pak “Ciganin, ali najljepši” Kristiana Novaka. Svakako je pohvalna želja ansambla zagrebačkoga HNK da još u ovoj krnjoj sezoni na velikoj sceni izvede ambicioznu predstavu s više od dvadeset glumaca. Trebalo je doista puno truda da se u vrijeme karantene organiziraju pokusi kako bi se pred publiku moglo izaći s gotovim i umjetnički relevantnim kazališnim proizvodom, pogotovo kada je posrijedi poznato djelo autora koji ima moćnu sektu obožavatelja, i to ne samo u matičnoj zemlji. Koliko god bio osporavan na početku svoje karijere, Murakami je danas gotovo neupitan mainstream pisac kojega se više ne usuđuju kritizirati ni književni kritičari ni njegovi kolege po peru, a čije se knjige prodaju u milijunima primjeraka. Svakoga listopada kada švedska nesretna Akademija objavljuje tko je dobitnik Nobelove nagrade za književnost, milijuni čitatelja mole da to bude baš zaljubljenik u jazz i trčanje iz Japana. Da je kojim slučajem katolik, Murakamiju bi svjetina klicala “santo subito”.
Brojni ansambl okupljen na široko rastvorenoj sceni koju je razbarušeno i primjereno osmislio poznati likovni umjetnik David Maljković zapravo je više smetao nego koristio ovoj predstavi. Brojni, u osnovi odlični glumci zagrebačkoga HNK morali su se zadovoljiti tek statiranjem u predstavi koja traje više od dva sata i to je svakako njezin, rekli bismo, statički problem.
Istina, redatelj Buljan uspio nam je dočarati atmosferu one specifične murakamijevske tuge, napose u pjevnim dijelovima predstave, kada je nekoliko glumaca interpretiralo jedan te isti song. Kao što Murakami i u romanu “Kafka na žalu” obilato citira autoritete iz povijesti svjetske književnosti (i drugih disciplina, primjerice filozofije), tako se i Buljan poslužio glazbenim citatima, napose iz Puccinijeva opusa, za čiju je obradu zaslužan skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar, dok je opernu ariju primadonski vehementno interpretirao Krešimir Mikić u efektnoj ulozi krajnjeg negativca i mrzitelja mačaka Johnnieja Walkera. Pohvale je zavrijedila i kostimografkinja Ana Savić Gecan.
Daleko najbolja glumačka interpretacija lika iz zatomljenog Murakamijeva romana o odrastanju petnaestogodišnjeg tinejdžera kojeg je ostavila majka i koji ne uspijeva izgraditi odnos s ocem, a dovoljno je starmali da si nadjene ime Kafka, ona je Dragana Despota u ulozi smušenog starca Nakate. Nakata još iz djetinjstva nosi traumu jer je teško stradao šećući šumom sa svojim razredom u doba kada su Amerikanci surovo pokoravali fašistički Japan. Nikada nije naučio pisati ni čitati, ali zna razgovarati s mačkama, te je u potrazi za ulaznim kamenom koji i nalazi uz pomoć prostodušnog kamiondžije Hoshina (odlični Igor Kovač). Despotov stari Japanac doista je maestralno iscizelirana uloga i dovoljan razlog za postavljanje Murakamija na scenu HNK.
U ulozi mlađahnog Kafke je Matija Čigir, glumac introvertirane geste kakva i priliči ovom liku na kojeg je Murakami stavio itekako teško breme seksa s mogućom vlastitom majkom (pomalo nezainteresirano glumi je Alma Prica). Sjajan su dojam ostavili i daroviti Marin Klišmanić kao transrodni Oshima, te Tin Rožman, Iva Jerković, Tesa Litvan i Luca Anić. Tradicionalno dojmljive bile su i Ksenija Marinković (stari mačak Otsuka) i Nina Violić, a osobito snažno u ulozi pukovnika Sandersa nametnuo se Goran Grgić.
