Prošlog je vikenda glazbeničkim svijetom odjeknula vrlo tužna vijest iz Beča: u 62. godini života iznenada je, od snažnog srčanog udara, umro klarinetist Ernst Ottensamer, dugogodišnji istaknuti član Bečke filharmonije, solist, komorni glazbenik i pedagog. Od 1979. godine bio je vođa dionice u Orkestru Bečke državne opere, gdje je od 1983. nastavio svirati i kao punopravni član i prvi klarinet elitnog glazbeničkog društva bečkih filharmoničara.
“Ernst Ottensamer bio je divan klarinetist kojeg je dobro uvježbano uho moglo prepoznati u orkestru i ne vidjevši ga, baš kao što se prepoznaje boja ljudskog glasa. Ne mogu vjerovati da više nikad neću čuti njegovu dionicu u Mozartovoj operi ‘Clemenza di Tito’ ili u prizoru doručka u ‘Kavaliru s ružom’”, izjavio je u povodu smrti omiljenog glazbenika direktor Bečke državne opere Dominique Meyer, ističući i Ottensamerove ljudske kvalitete i vječnu spremnost da pomogne.
Imao sam sreću prilično dobro upoznati Ottensamera te godinama uživati u njegovu izvanrednom doprinosu vrhunskom komornom muziciranju na festivalu Julian Rachlin & Friends. Ottensamer je bio drag gost i drugih hrvatskih pozornica. Prije pet godina bio je solist i na Osorskim glazbenim večerima, a na Festivalu Kvarner u Opatiji nastupio je sa svojim sinovima Danielom i Andreasom. Obojica su krenula tragom svog oca, koji je veliki ugled stekao i kao pedagog. Bili su prava mala dinastija, s ocem kao kraljem. Stariji Daniel već je zauzeo očevo mjesto u Bečkoj filharmoniji, a mlađi Andreas prvi je klarinetist Berlinske filharmonije.
No pridjev kraljevski u slučaju Ernsta Ottensamera odnosi se u prvom redu i najviše na njegovo plemenito muziciranje. U svemu ostalom, odnosima s ljudima, publikom i kolegama, bio je krajnje jednostavan, topao, srdačan, šarmantan i skroman. Osobito su ga veselili nastupi s ansamblom Clarinotts koji su činili Ottensamer otac i sinovi.
Bio je jedan od onih glazbenika i ljudi koji oplemenjuju zvuk orkestra kojem pripadaju i u kojem služe glazbi, a da im se lice nikad ne utopi u mnoštvu. Njegov osmijeh i boja zvuka njegova klarineta bili su od onih koji čovjeka raduju i koji se pamte, a kad odu, još dugo nedostaju.
