U trećem bečkom bezirku, rezidencijalnoj četvrti palača i ambasada, ulice već u ranu večer budu puste. Osobito zimi. Utoliko je 15. siječnja navečer, prema neuobičajenoj gužvi na uglu Neulinggasse i Reisnerstrasse, bilo lakše pronaći Haus Hofmannstahl, mali ali vrlo aktivan kulturni centar posvećen velikom austrijskom i bečkom pjesniku, dramatičaru, piscu i libretistu Hugu von Hofmannstahlu.
Nije stvarao kult ličnosti
Ljudi su na ulici strpljivo čekali da uđu u predvorje koje je te večeri bilo pretijesno da najednom primi sve koji su došli na otvaranje izložbe i večer sjećanja posvećenu lani preminulom velikom hrvatskom, bečkom i svjetskom dirigentu Berislavu Klobučaru. Kod nas bi se organizatori takvog događanja unaprijed složili da publiku ne treba zamarati više od sat vremena. U onom starom Beču, koji je te večeri pohodio Kuću Hofmannstahl, nikome se nikamo ne žuri kada treba odati počast velikima. S pauzom kao u operi, dobra tri sata trajao je razgovor profesora Gottfrieda Cervenke i Markusa Vorzellnera s gostima o Bibiju, kako su maestra Klobučara s ljubavlju zvali njegova obitelj, prijatelji i obožavatelji.
U pozivu na otvaranje izložbe pisalo je kako su godinama na gotovo svaki razgovor o umjetnosti i s umjetnicima u Haus Hofmannstahl dolazili i negdje u posljednjim redovima sjedili jedan stariji gospodin i njegova supruga. Bio je to maestro Klobučar koji od prošlog ljeta počiva na bečkom gradskom groblju, a njegova je supruga Natalija te zimske večeri bila počasna gošća u prvom redu. U svojoj 91. godini, sjedila je u kolicima, a sjećanja koja su navirala sa svakim poznatim licem u publici oživjela su joj duh, pamćenje i iskru u očima.
Brigu o ostavštini svog oca s velikom je ljubavlju od majke sada preuzela kći Marina koja je uložila veliki trud u lijepu i veliku izložbu fotografija, predmeta, plakata, koncertnih programa, pisama, gramofonskih ploča, nagrada i odlikovanja, svega onoga što svjedoči o životu i radu velikog i samozatajnog umjetnika.
Prisjetio se gospodin Vorzellner i pokazao kako je Bibi odmahivao rukom na svaki njegov poziv da i sam izađe na malu pozornicu Kuće Hofmannstahl.
– Njemu nije bilo do karijere i do stvaranja kulta vlastite ličnosti, nego samo do toga da pravi dobru glazbu – složili su se sugovornici, predbacujući ipak svom Beču činjenicu da veliki umjetnik koji je desetljećima bio dragocjeni dirigent preko 1100 predstava u Bečkoj državnoj operi u toj kući nikada nije dobio nijednu jedinu premijeru. Ali zato su ga prepoznali u Scali, Metropolitanu, Bayreuthu... Vitrine izložbe svjedočile su i o počecima, kao i o maestrovu povratku pred sam kraj života u rodni mu Zagreb.
Kad glazba zaplete vrijeme
Uz reprodukciju antologijskih snimaka i kroz razgovor sa živim legendama evocirale su se važne etape umjetničkog života maestra Klobučara, osobito one u Grazu, Stockholmu i Nici. Spominjalo se Senu Jurinac i Carlu Martinis, Milana Horvata i Lovru von Matačića, a na pozornici su se, nadahnuti sjećanjima na svog omiljenog maestra, izmjenjivali Hans Helm, Gundula Janowitz, Olivera Miljaković.
Na kraju se dogodio i čudesan umjetnički trenutak kada je čitav auditorij kroz sjećanja, pojavu, glas i oči Mellite Muszely, koja je i sa svojih 87 godina prava diva, bio uvučen ne u prošlost, nego na jedno od onih bezvremenskih mjesta nastanka vrhunske glazbe i umjetnosti. Glasovi Mellite Muszely i Rudolfa Stocka, snimka iz 1959. godine dueta iz Korngoldove opere Mrtvi grad i nevidljiva, a u veličanstvenoj glazbi tako prisutna ruka maestra Klobučara, stvorili su jedan od tih trenutaka koji se ne zaboravljaju.
U publici je bilo osobito lijepo vidjeti hrvatskog veleposlanika u Beču Gordana Bakotu, a još će ljepše biti vidjeti jednog dana ovu izložbu i u Zagrebu.
>> Beč tuguje za maestrom Berislavom Klobučarom
