Iza Veljka Barbierija dva su iznimno emotivna riječka dana. Kao gost Vriska, predstavio je novi roman “Sfinga” kojim završava trilogiju posvećenu rodnom Splitu, a u kojoj je već objavio “Split - roman starog grada” i “Ja Dioklo Jupitrov sin”. A potom se u čuvenom restoranu “Conca D’oro”, na predstavljanju “Velikog kuharskog kanconijera”, Barbieri prisjetio nedavno preminulog brata Andreja koji je u bogatoj šefovskoj međunarodnoj karijeri vodio i taj restoran.
Gastronomska literatura
– Andrej se nije pazio. Izazivao je život. Otišao je prerano – rekao je Barbieri. A Veljka je glavni urednik VBZ-a Drago Glamuzina nazvao rodonačelnikom gastronomske literature u nas rekavši da njegovi kanconijeri nisu kuharice ni zbirke recepata. No, Barbieri je u Rijeci puno više bio zaokupljen “Sfingom”.
– Bio sam doista sretan da je prva prava promocija “Sfinge” nakon Zagreba bila u Rijeci, gradu koji ima toleranciju prema različitim kulturama. Za književnika je poželjno da propituje taloge vremena. Nije svejedno ako netko kao dijete jaši na splitskoj sfingi i igra nogomet na Peristilu i gleda ostatke Dioklecijanove palače. Tako sam razvio osjećaj za prozu koja se bavi vremenom. Split mi je izgledao kao uzor za život. Onoliko koliko su prvi romani afirmativni o nekim aspektima Splita, “Sfinga” kao čuvarica zabranjenih tragova s crnim granitnim tijelom kroz svoje zjenice kojih nema propitkuje što je to vječnost i besmrtnost, što su smrtnici, a što besmrtnici, pa čak i što je to Krist. Ona vodi te dispute s vrlo važnim ljudima, dakle sa dva najvažnija faraona, Tutmozisem III. i Ramzesom II. Velikim, ali i s Aleksandrom Makedonskim i Dioklecijanom koji ju je dovukao tamo da ga štiti pred njegovim mauzolejom. Ali Dioklecijan je čovjek od praha. Smrskan je njegov sarkofag i sve njegove kosti i tu počinje razgovor s Kristom koji se odvija kroz Tomu Arhiđakona i sv. Jeronima. Tu sfinga kaže da ni jedan besmrtnik nije besmrtan sam po sebi, nego po tome što je čovjek. Za Krista doslovce kaže, redovniče za marijanskih špilja, ne vjeruj da je Krist Božji sin. On nije ni Božji sin niti postoji Duh Sveti. On je Bog po tome što je bio prvi očovječeni čovjek – priča Barbieri.
Poznato je da je Barbierijev mladenački roman “Epitaf carskog gurmana” u Večernjakovoj biblioteci najboljih hrvatskih romana objavljen u čak 200.000 primjeraka. No, veliki interes svojedobno je izazvala i njegova autobiografska knjiga proze “Tko je sa mnom palio kukuruz - dnevnik iz Pakraca”. Hoće li se Barbieri, koji očito zatvara neka svoja poglavlja pisanja, vratiti ratnoj literaturi?
– Uspomene o ratu su za mene još uvijek prežive. Ne bih bio objektivan ni sposoban pisati roman o ratu. Nitko tko je sudjelovao u ratu, pa i u europskoj i američkoj literaturi, nije i pisao o ratu. Počasni sam građanin Pakraca zbog obrane grada i počasni građanin Opuzena radi obrane doline Neretve. U Pakracu su pod mojim zapovjedništvom bila dvadeset tri čovjeka, a od toga jedanaest Srba. Bilo je i Slovaka, Čeha, Talijana koje je ondje naselila još Marija Terezija. Budući da sam ja kroatizirani Talijan, mogu se svrstati i u tu grupu. Jedini pravi Hrvat među ta dvadeset i tri čovjeka bio je Jure Žuro iz Dicma. Njegov je otac bio profesor filozofije koji se preselio u Pakrac jer 1971. godine nije baš dobro prošao. To je, dakle, bilo tkivo pomiješanih krvnih zrnaca – kaže Barbieri.
Žive ratne uspomene
– Jer ako se boriš za svoju domovinu, boriš se i za sve njezine građane. I dok ova zemlja ne raskrsti s tim problemima kojima se bavi, neće izaći na dobro. Domovinski rat naučio me da smo rame uz rame dijelili istu sudbinu otkuda god dolazili. Danas mogu parafrazirati Pupačića i reći da još vidim sve te stradale koji su u dugoj povorci. Nemojte zaboraviti da sam u Pakracu izgubio 260 vojnika – kazao je jedan od važnijih gostiju 12. Vriska.
nekoliko puta sam u komentarima napisao da nismo mi hrvati samo zbog toga što su nam to roditelji ili što smo se rodili u hrvatskoj, nego smo to, kao i veljko barbieri, kroatizirani talijan, jer volimo lijepu našu - august šenoa, čiji je otac, "Alois Schönoa (1805. – 1878.), Nijemac iz Češke, a majka Terezija pl. Rabacs (1813. – 1847.), Slovakinja iz Budimpešte", veliki je hrvatski pisac, a ivo andrić, čiji su roditelji hrvati – srpski je nobelovac.