O zlokobnom vampiru Drakuli, od prvog njegova pojavljivanja 1895. godine u knjizi Brama Stokera, napravljeno je više od nevjerojatne dvije stotine filmova – a pridodamo li toj računici televizijske adaptacije, animirane uratke, kazališne predstave, mjuzikle, balete i opere, postaje nam jasno da je taj krvožedni grof jedan od najpopularnijih književnih likova uopće. Ne čudi stoga što su na vlak uskočili Netflix i BBC s najnovijom serijom, jednostavno nazvanom “Drakula”. Njeni kreatori Mark Gatiss i Steven Moffat, dvojac zaslužan i za seriju “Sherlock”, očito vole igrati na sigurno, jer jedini lik koji Drakulu šije po broju adaptacija je, pogađate, Sherlock Holmes. Uz već standardno dobru produkciju, ova serija imala je gotovo zagarantiran uspjeh kod publike, a šerlokovski format od tri epizode filmske dužine ponovno se pokazao kao pun pogodak.
Prve dvije epizode prate klasičnu drakulijansku priču: usamljeni grof (odlični Claes Bang) živi u dvorcu u negostoljubivim planinama Transilvanije, posjećuje ga mladi Jonathan Harker ne sluteći što mu se sprema, pojavljuje se i njegova krhka ali iznenađujuće poduzetna zaručnica Mina kao i Van Helsing. No u neočekivanom i nimalo iznenađujućem modernom preokretu taj poznati doktor i lovac na vampire sada je žena - časna sestra Agatha Van Helsing (Dolly Wells). U trećoj epizodi, moramo priznati, stvari se počinju nepotrebno komplicirati na pravi “moffatovski” način (poznat svima koji su izdržali do kraja “Sherlocka”) i čitava se radnja prebacuje u 21. stoljeće. Stilske nesuglasice na stranu, ova najnovija i sasvim sigurno ne i posljednja inkarnacija Drakule tjera nas da se pitamo – što nas u vezi vampira toliko fascinira sve ove godine?
Iako je Bram Stoker vampire lansirao u zvijezde, pri pisanju svog legendarnog junaka ekstenzivno je proučavao brojne europske legende koje postoje već stoljećima. Na našim prostorima tako je najpoznatiji demon krvopija svakako istarski Jure Grando, koji je noću ustajao iz groba kako bi maltretirao vlastitu udovicu. Brojne zapise o natprirodnim bićima koja kolju čeljad ili piju krv nalazimo i u Dalmaciji i Dubrovačkoj Republici, na otoku Pašmanu stanovnike je uznemiravala neumrla žena Priba, a na Silbi je harao Pankogulo Badurina. Da bi stvar bila bolja, vampiri su, osim po klanju, bili i itekako poznati po svojim vještinama ispod plahti pa su počesto svojim hipnotičkim moćima nagovarali žene na razne grijehe, a bili su, dakako, glavni krivci za neobjašnjive trudnoće. Bilo kako bilo, dovitljivi Stoker svog je Drakulu sagradio na raznoraznim fragmentima različitih narodnih priča, pri čemu je bio posebno inspiriran stvarnim i vrlo okrutnim grofom Vladom Tepešom. Vlad, znan među prijateljima i kao Nabijač, svoje je žrtve redovito kroz raznorazne otvore na tijelu nabijao na drvene kolce.
Dalo bi se raspravljati i o tome kako je književni Drakula zapravo manje strašan od povijesnog jer poželjnija je smrt valjda iskrvariti u naručju markantnog grofa nego kliziti niz naoštreni drveni kolac. Naš fikcionalni Drakula također se može pretvoriti u psa, vuka, šišmiša ili izmaglicu, kontrolirati životinje pa i vrijeme, stvarajući oluje ili maglu, ima telepatske i hipnotičke moći, a boji se samo češnjaka, križeva i sunca. Nije mu potrebna nikakva hrana osim krvi, a najviše voli grickati mlade djevojke, po mogućnosti djevice. Uza sve to, Drakula nije obični vampir – on je svojevrsni kralj vampira te sve svoje krvožedne potomke može i kontrolirati. Ostavite li ga na miru, besmrtan je, ali ubiti ga možete posvećenim metkom ili glogovim kolcem kroz srce.
U prvim je filmskim prikazima Drakula bio prikazivan kao čudovište koje pod svaku cijenu treba smaknuti, no kako je vrijeme išlo dalje, vampiri su postajali sve zgodniji i zgodniji. Tako smo nakon grbavog “Nosferatua” (koji, doduše, nije Drakula, nego besramni plagijat zbog kojeg se Stoker sporio na sudu), došli do Garyja Oldmana u najboljim danima, pa preko besmrtnih Toma Cruisea i Brada Pitta stigli na svjetlucave supermodele koji su iz obzira prema ljudima prešli na vegetarijanstvo.
Odakle nam dakle ta potreba da bezbožne, proklete i zastrašujuće zvijeri pretvaramo u tinejdžerske srcolomce? Možda je stvar u magnetskoj privlačnosti zla i pronicanju u najmračnije aspekte ljudskosti ili predavanju životinjskim instinktima koje u dosadnoj svakodnevici pod svaku cijenu pokušavamo potisnuti. A možda je u pitanju naša preokupacija smrtnošću pa nam se vječni život i supermoći čine kao dobra trampa za prokletstvo duše. Odgovor na to pitanje dobro je sročio Guillermo del Toro, redatelj koji se i proslavio baš na romantično mračnom fantasyju: “Ima nešto u tome da odeš na spoj s nekim tko te neće voditi na večeru, nego kome ćeš ti biti večera.” Jedno je sigurno, Drakula i njegovi vampirski rođaci neće tako skoro izaći iz mode.
