Doc. dr. sc. Katica Burić-Ćenan, s Odjela za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru, dobitnica je glavne godišnje “Nagrade Dragan Plamenac” Hrvatskoga muzikološkog društva za knjigu “Zadarski slavuji – braća Antonio i Gaetano Pini-Corsi”, koju je 2021. objavilo Sveučilište u Zadru. Knjiga se bavi životom i djelatnošću braće Antonija Pini-Corsija (Zadar, 1859. – Milano, 1918.) i Gaetana Pini-Corsija (Zadar, 1865. – Milano, 1935.) i rezultat je rada na znanstvenom projektu Hrvatske zaklade za znanost “GIDAL – Glazbeni izvori Dalmacije u kontekstu srednjoeuropske i mediteranske glazbene kulture od 18. do 20. stoljeća”. U fokusu znanstvenog interesa doc. Burić-Ćenan istraživanje je glazbene povijesti Zadra, ali i glazbena arhivistika, digitalna humanistika i tradicijska glazba, poput klapskog pjevanja itd. A nastanak knjige i istraživanje braće Pini-Corsi može zahvaliti slučajnosti.
Istražujući brojne stare partiture koje se čuvaju u zbirci Muzikalije u Državnom arhivu u Zadru, naišla je na jednu malu rukopisnu partituru Antonija Pini-Corsija. Budući da joj je to ime bilo potpuno nepoznato te da su tada u njenom istraživačkom fokusu bila brojna druga, poznata imena zadarskih glazbenika i glazbena društava, ipak se zaustavila na toj partituri.
– Ne očekujući previše, uguglala sam Antonija Pini-Corsija i doživjela istraživačko ushićenje – kaže Katica Burić-Ćenan.
Naime, brojna svjetska, historiografska i suvremena referentna literatura pisala je o tom zadarskom pjevaču, i to kao o jednom od najboljih svjetskih buffo bas-baritona (pojam uvriježen u svjetskoj glazbenoj terminologiji koji označava opernoga pjevača koji pjeva komičnu ulogu), a naša glazbena historiografija, pa tako i lokalna zajednica o njemu šute!? Naime, talijanski kontekst prošlosti Zadra, pa tako i glazbene, nakon Drugog svjetskog rata, posve je izbrisan.
VEZANI ČLANCI:
– Treba biti svjestan kompleksnosti naše nacionalne prošlosti, a time i načina na koji je pisana povijest hrvatske glazbe. Razumljivo je da su domaća historijska glazbena istraživanja tijekom više od pola stoljeća naglašavala nacionalne razlike, odnosno različite kulturne raznolikosti u kojima se izdvajalo ono što je “naše” od onoga svih “drugih”. Zbog opterećenosti prošlošću i dugogodišnjom borbom za vlastitu državu, odabirane su teme kojima se naglašavala ponajprije hrvatska kultura – tumači doc. Burić-Ćenan.
Kada je riječ o glazbenoj prošlosti Dalmacije u odnosu na hrvatsku, vidljivi su propusti koji su nastajali prije svega zbog političko-nacionalnih pitanja. Strmić, Ravasio, Salghetti-Drioli, Pini-Corsi, samo su neki od mnoštva zadarskih skladatelja čiji su opusi uvelike ispušteni u kontekstu hrvatske glazbene historiografije. No doc. dr. sc. Katica Burić-Ćenan bez predrasuda otklanja ideološku i političku naslagu na činjenicama i glazbenim stvaraocima iz prošlosti te otkida od zaborava sjajne zadarske i dalmatinske autore i njihova glazbena djela.
– Osim muzikologinje Marije Barbieri, koja je svojedobno spominjala braću Pini-Corsi u jednom znanstveno-popularnom članku o opernim umjetnicima s današnjega hrvatskog tla, ne postoji nijedan drugi napis o njima. S druge strane, u brojnim svjetskim (američkim, talijanskim, španjolskim i dr.) novinama, enciklopedijama, fonotekama, bazama podataka možemo naći mnoštvo informacija o njima. Tek ulaskom u zbirke svjetskih arhiva otkrila sam bogatstvo informacija o tim pjevačima, ali i o njihovoj ulozi i značenju u sklopu tadašnje svjetske operne scene – kaže doc. Burić-Ćenan.
Informacije o njihovu životu i djelovanju danas nam neposredno nude i mnoga druga izuzetno važna i zanimljiva kulturološka saznanja, npr. o publici, o tadašnjim glazbenim trendovima, kritici i načinu interpretacije te nam približavaju i neke od najutjecajnijih glazbenika toga vremena poput Verdija, Puccinija, Toscaninija, Carusa. Braća Pini-Corsi ostavila su izuzetan pečat u razvoju prvih audiosnimki, fonografskih i poslije gramofonskih, a njihov doprinos vidljiv je i u današnjoj zainteresiranosti brojnih umjetnika, producenata, pjevača i kulturologa za njihovu audioostavštinu.
– Antonio Pini-Corsi skladao je i tri solo pjesme. Naime, osim partiture u Državnom arhivu u Zadru, drugu sam pronašla u arhivu milanskoga konzervatorija, a treću u milanskom domu umirovljenika za glazbenike koji je osnovao Giuseppe Verdi. Partiture sam priredila suvremenom transkripcijom te smo za jednu skladbu napravili i hrvatski prepjev – kaže naša sugovornica.
Iako je Zadar bio jedno od najmanjih središta austrijskih pokrajina, u njemu se odvijao vrlo živ politički, gospodarski i kulturni život koji je pratio kulturne tekovine većih europskih središta, ponajprije talijanskih gradova (Milana, Padove, Venecije), ali i Beča i Praga. Već do sredine 19. stoljeća Zadar je imao uhodan glazbeni život. Uz orkestre Gradske i Vojne glazbe koje su činili većinom strani glazbenici, Zadrani su najčešće slušali kazališni orkestar, ali i orkestar katedrale sv. Stošije.
Sredinom 19. stoljeća, točnije 1856., nekoliko zadarskih zaljubljenika u glazbu i glazbenih amatera osnovalo je prvo i najveće glazbeno društvo u gradu – Zadarsku filharmoniju. Baš kao i filharmonijska društva na mnogim područjima Austro-Ugarske Monarhije (Ljubljana, Poznan i dr.), i zadarsko je ubrzo postalo glavnim čimbenikom razvoja glazbenoga života u gradu. Osim bogate reproduktivnosti, važnost filharmonije ogledala se i u brizi o mladim glazbenicima, pripravnicima.
Multietničnost grada je, sve do 1880-ih, bila normalna pojava, na što upućuju informacije o konstantnoj suradnji glazbenika, bez obzira na nacionalnost, odnosno jezik kojim govore.
VEZANI ČLANCI:
– Antonio i Gaetano bili su učenici u Filharmonijskom društvu. Tamo su dobili prvo glazbeno obrazovanje. Čini se da je Antonio vrlo brzo prepoznat kao izuzetan pjevački talent jer ga periodika oslovljava kao bebe del publico. Već s 15 godina on se izdvaja kao vokalni solist, a zanimljivo je i da svira orgulje u crkvici Gospe od Zdravlja. S 19 godina napušta Zadar te ostvaruje debút u Teatro Ricci u Cremoni. Čini se da je već tim mladenačkim nastupom pobrao uspjeh kod publike i kritike jer je već iduće večeri priređen koncert u njegovu čast. Njegova prirodna predispozicija za komične uloge sljedećih će ga godina munjevito voditi prema velikim ulogama i važnim svjetskim premijerama – kaže doc. Katica Burić-Ćenan.
I talent mlađega brata rano je prepoznat u okvirima Filharmonijskoga društva pa je već sa 16 godina spakirao kovčege za inozemstvo. Čini se da je njegov debitantski nastup bio 1881. u gradu Empoliju pored Firenze kada je nastupao u Donizettijevoj operi Don Pasquale.
Braća Pini-Corsi nisu bili jedini mladi zadarski glazbenici koji su otišli na daljnje školovanje u inozemstvo. To je bila redovita pojava. Građani su pratili uspjehe svojih gojenaca, a oni su se redovito vraćali u rodni grad i održavali koncerte. Njihovoj afirmaciji, kako se čini, pomoglo je majčino podrijetlo i prezime Corsi. Naime, Antonio i Gaetano tijekom dugogodišnje inozemne karijere potpisivali su se dvama prezimenima – Pini i Corsi. Antonio se počeo potpisivati dvama prezimenima otprilike kada je i otišao u Italiju (1878.), a Gaetano koju godinu nakon njega (oko 1882.).
– Očevo prezime Pini – pojašnjava doc. dr. sc. Katica Burić-Ćenan – potječe iz ugledne obitelji iz Skradina koja je još od njihova djeda gravitirala prema Zadru. Prezime Corsi, s majčine strane, potječe iz Verone, a pripada obitelji koja se u talijansku glazbenu prošlost upisala s nekoliko vrsnih pjevačkih imena.
Antonijeva karijera trajala je više od 40, a Gaetanova 60 godina. U tom dugom periodu surađivali su s gotovo svim najutjecajnijim pjevačima i dirigentima toga vremena.
– Antonio, kojega je Verdi nazivao un forte musicista, gotovo je cijeli život dijelio pozornicu s malo mlađim Enricom Carusom, ali i s Giuseppeom de Luccom, Nellie Melbom, Antonijem Scottijem te brojnim drugima. Pjevao je i s domaćim velikanima opere poput Josipa Kašmana iz Veloga Lošinja, Ester Mazzoleni iz Šibenika i Milke Trnine iz Ivanić-Grada. Na mnogim svjetskim pozornicama (u milanskoj Scali, londonskom Covent Gardenu, newyorškom Metropolitanu) nastupao je uz Toscaninija i mnoge druge dirigente te ostvario stotinjak glavnih i sporednih uloga, kao i nekoliko važnih premijernih uprizorenja poput Verdijeva Forda (Falstaff) i Puccinijeva Schaunarda (La Bohème). Giacomo Puccini s jednakim je povjerenjem birao obojicu, i to za nekoliko opernih premijera, a dirigent Arturo Toscanini od početka karijere surađivao je s njima u Italiji i poslije u Sjevernoj i Južnoj Americi – objašnjava naša sugovornica.
No postavlja se pitanje zašto se Giuseppe Verdi, najutjecajniji i najpoznatiji talijanski skladatelj u drugoj polovici 19. stoljeća, zainteresirao za Antonija Pini-Corsija i kako je došlo do njihove suradnje.
– Očito je bio “control-freak” jer je redovito pratio sve izvedbe svojih opera, kao i glazbenike koji su u njima sudjelovali. Volio je “držati sve konce u rukama” te je nadgledao svaki segment u postavljanju opere, od orkestralnih proba, uređenja scena, uvježbavanja solista do biranja kostima. O svemu tomu raspravljao je s dobrim prijateljem, talijanskim nakladnikom Giovannijem Ricordijem, a njihova sačuvana korespondencija danas nam je izvor nevjerojatnih saznanja – odgovara docentica.
Naime, u jednom takvom Verdijevu pismu profesorica Burić-Ćenan pronašla je informacije o Pini-Corsiju. Verdi piše da nitko ne može izvesti ulogu Forda tako dobro kao Pini-Corsi. Nakon izvrsnoga nastupa u Rigolettu, Verdi se pobrinuo da Antonio dobije bolju priliku – angažman u njegovoj posljednjoj operi – Falstaffu. I ne samo to, iz pisama saznajemo i da je Verdi molio Pini-Corsija da uvježbava ostale pjevače u operi pa je tražilo od Scale da mu se u hotelsku sobu dostavi klavir. Nakon premijere Verdijeva Falstaffa 1893. u Milanu, počinje nevjerojatna propulzivnost Pini-Corsijeve karijere.
Iako je Caruso bio 14 godina mlađi od Antonija Pini-Corsija, čini se da su, osim profesionalnih, bili i u bliskim prijateljskim odnosima. Surađivali su u milanskoj Scali, Bostonskoj opernoj kući i Metropolitanu. Ostvarili su brojne zajedničke predstave i važne premijere, poput Puccinijeve opere “Čedo zapada”, u kojoj je Caruso otjelovio Dicka Johnsona, a Pini-Corsi Happyja. Antonija povjesničari glazbe smatraju najboljim i najomiljenijim buffo bas-baritonom.
– Čini se da ga je upravo fizička predispozicija predodredila za basso buffo uloge. Naime, posjedovao je nježan i ugodan baritonski glas, ali i robusnu, nabijenu tjelesnu figuru pa ga je (u to vrijeme) bilo teško zamisliti u nekoj npr. herojskoj ulozi. Ipak, osim njegovih zapamćenih interpretacija, npr. Mozartovih i Rossinijevih komičnih likova, jednako je snažno tumačio i uloge naturalističkoga opusa, od Bohème do Tosce i Sibira – govori docentica.
Karijera drugoga brata, Gaetane, također je bila fantastična, iako zbog nedostatka arhivskih i drugih izvora još uvijek nema dovoljno saznanja o njemu. Baš kao i Antonio, Gaetano je, osim iznimne vokalne vještine, bio i glumački znatno talentiran pa je i njegov repertoar iznimno bogat i raznolik.
– U moru različitih dirigenata pod čijom je palicom pjevao izdvaja se Arturo Toscanini, s kojim je surađivao gotovo tijekom cijele karijere (ponajviše u Sjevernoj i Južnoj Americi). Dosta je surađivao i s Puccinijem te je u svjetskim opernim memoarima ostao zapamćen kao prvi Goro na svjetskoj premijeri opere “Madama Butterfly”. Gaetano je ostao pjevački aktivan gotovo do smrti pa je, npr. 1932., s punih sedamdeset godina, pjevao u tri opere – dodaje naša sugovornica.
Zanimljivo je da su Antonio i Gaetano tijekom života često dolazili u Zadar, gdje su redovito priređivali koncerte u suradnji sa Zadarskom filharmonijom i drugim zadarskim glazbenicima koji su, baš poput njih, ostvarili iznimne svjetske karijere. Iako je riječ o iznimno velikom korpusu arhivskih dokumenata, i dalje ima mnogo nepoznanica o životu tih glazbenika.
– Vjerujem da većina arhivskih izvora koji bi nam omogućili širu i potpuniju sliku o njihovu profesionalnom i osobnom životu i dalje leži u nekoliko arhiva: milanskoj Scali, londonskom Covent Gardenu, newyorškom Metropolitanu te u kazališnim arhivima Catanije, Buenos Airesa, ali i mnogim drugima – zaključila je doc. dr. sc. Katica Burić-Ćenan.
